Svet

SPORT, POLITIKA, PONOS I DRUGE PRIČE

.Svg ic te noći vodsećalo na almosferu sa Miloševićevih milinsa 1988189. sodine. Atmosferu kakvu Beozrad niie doiiveo od Gazimeslana naovamo. U nepreelednoi masi zaiedno se viiore iueoslovenske i srpske zastave sa petokrakom i srpski hariaci sa četiri ocila. Klice se podiednako i Srhiii i .Jnsoslaviii. Ima nacionalističkih ispada. ali ne onih potoniez šešelievsko-draškovićevsko-monarhističkoe liva. vevaiu se srpske. ali ne i čelničke pesme. "Ko lo kaže. ko to laže" se čulo. ali ne i "Svremte se. soremte" ili "Marširala kralia Pelra sarda". Isto kao lc prvc dvc sodine milinpa i hađcnja narnda.

ogađaji ve-zani za finale Evropskog prvenstva u košarci i ono što je nekoliko dana potom sledilo ostaviče, bez ake sumnje, neizbrisiv trag na litičkom i socijalnom tkivu bije, bivše Jugoslavije i celog tlkana. Tri momenta bitna su u loj ovoj sportsko-političkorotivnoj priči. Zvižduk grčke puike prilikom intoniranja himne lej Sloveni", napuštanje postolja 1 strane hrvatske reprezentacije i Jonje reakcije srpske javnosti i jograđana na ta prva dva dogasiya- No, krenimo redom. Učešće i uverljivapobedajugoovenskih košarkaša u Atini, prvi it od uvođenja sankcija protiv iIJ, sami po sebi značili su za /dašnju javnost prvu lepu stvar >ja bi mogla probuditi nacionalni >nos Srba nakon gotovo tri godii njegovog umrtvljavanja, poraza bede. Mit o nepobedivosti i superiorosti nad susednim narodima dugo ajen u Srba i posebno podstaknut vreme "dogadanja naroda” kra:m osamdesetih, posle vojničkili obeda u ratu sa Hrvatskom 1991. odine i prve godine bosanskog rai kada je bio na svom vrhuncu, aglo je počeo da se ruši nakon poznaje da nas sankcije zaista žes>ko pogađaju (jesen-zima 1993). Jsledili su potom i prvi srpski po> azi na bojnom polju - gubljenje Jiljevačkog platoa, Kupresa Vlaića, Dinare, Zapadne Slavonije; askol između Beograda i Pala, 'ilokada na Drini. Miloševićevo naaištanje ratne opcije, međusobno >t\ aranje Biroa Hrvatske i Jugolavije u Beogradu i Zagrebu... U ■oslcdnje tri godine srpski nacionJni ponos, onaj kojim se krenulo 987. godine, knmio se iz dana u lan. a taj proces je prikrivan mediskim nuđenjem alternative upakivane u ambalažu "mira", "povrat:a u međunarodnu zajednicu", progresa" i "stabilnog dinara". Nie bilo nijednog medijskog i x>iitičkog događaja koji bi bio u itauju da povrati poljuljani nacionrini ponos. Skidanje sportskih, kulaurnih i avid-sankcija bio je samo oledi pokušaj da se to desi. Sve to, j neku ruku, pogodovalo je i vlasti coja je na taj način, odvraćajući građane od politike i snova o "Veakoj Srbiji” - izmicala tlo pod nogama mahom nacionalistički obojenoj opoziciji. Tako da je krešendo svega bilo jedva 10.000 Ijudi na nedavnom mitingu SRS u Beogradu, potpuna ravnodušnost graiana SRJ prema padu Zapadne Slavonije i neočekivana podrška velike većine domaćeg stanovništva akciji prisilnog mobilisanja Kraijišnika i Bosanaca po Srbiji. A onda, kao grom iz vedrog neba - Atina. KO JE REKAO "GIROS "? Samo učestvovanje naših košarkaša na prvenstvu, ako se uzme u obzir gorepomenuto stanje duha nacije, nije u ovdašnjoj javnosti izazivalo preterane političke emocije, niti su se naši košarkaši ponaSali kao politički emisari SRJ. U njihovim izjavama pre i tokom prvenstva preovladavala je smirenost, izuzetno korektan stav prema kolegama iz bosanske i hrvatske reprezentacije, čak je Divac u intervjuu za prošli broj "Sveta" tvrdio kako su naša i hrvatska košarkaška selekcija bez premca najbolje u Evropi. Nije zgoreg podsetiti da je beogradska košarkaška publika neposredno pred Prvenstvo pokazala, za balkanske prilike, neverovatan stepen kulture, tolerancije i časti - bez ijednog zvžduka mirno prestojavši minut ćutanja {x>vodom smrti Krešimira Ćosića. Ćosićeve beogradske kolege su odmah potom otišle u Zagreb na sa-

liranu i položile uida vence i ua grob Dražena Petrovića. Jednom rečju, Beograd i Srbija su, bez euforije, naboja i preterivanja pokazali na taj način da im je u najboIjem smislu te reči mesto u Evropi, među kulturnim, časnim i civilizovanim nerodima. 1989. godiue, na utakmici "Hajduk" - "Partizan" u Splitu, zašto ne reći i to, gotovo ceo Poljud je zviždao kada je najavljen minut ćutanja za rudare izginule u Aleksinačkim rudnicima... U Atini su se desile dve stvari koje je malo ko dčekivao. Poraz košarkasa Hrvatske u polufinalu mnogima je bio dobar znak jer su se plašili provale nacionalističkih strasti u slučaju da u finalu igraju Jugosloveni i Hrvati. Ta je opasnoštfhrvatskim porazom protiv Litvanije definitivno otpala i javnost je bez političke tenzije očekivala čisto sportski meč Litvanaca i Jugoslovena pred publikom nama prijateljske Grčke. Te večeri, kao retko kada ranije, emocije većine stanovnika SRJ kolektivno su se kretale u istim smerovima. Prvo - čuđenje grčkog navijanja za Litvance ("pobogu, to su naiti pravoslavua braća!”), onda smirenje - "to je zato što oni nisu u finalu i što smo ih dva puta pobedili!". Zatim, prvi šok - Hrvati, u najgorem maniru slabića i kukavica napuštaju pobedničko postolje pre ufučivanja medalja našim košarkašima. Prvi komentari: "To smo od njih i očekivali” - iako većina - nije to očekivala. Onda - najveći nacionalni šok; Grci zvižde dok se intonira naša himna "Hej Sloveni"! lako je veliki broj građana Srbije smatrao ili je do juče mislio, da je prava srpska himna "Bože pravde", a da su "Hej Sloveni" relrkt Titove komunističke epohe - himna SFRJ koju je napisao Poljak - katolik, (uostalom, zaboravlja se da je istoj himni baš zbog tih razloga zviždala nedavno u Beogradu naša publika) - u tom momentu ona je postala

himua svili građana SRJ i svili Srba istočno i zapadno od Drine. Iste noći - u Srbiji -slavlje pomešano sa šokom: Zar oni koje smo smatrali najvećom braćom još od ostrva Lida i proboja Solunskog fronta? Zar Grci u čijoj zemlji posle raspada SFRJ ostavljamo najviše turističkih deviza? Zar ti isti Heleni koje smo uz Jevreje i Ruse smatrali svojim jedinim saveznicima u nevoljama koje su nas poslednjih pet godina zadesile? Razbijen je jedini giros-restoran u Novom Sadu, prsnula su stakla na prozorima grčke ambasade u beogradskoj Francuskoj ulici, tik uz zgradu u kojoj je smešteno sedište Sešejjeve SRS. Da je kojim slučajem Sešelj iz svoje gnjilanske ćelije mogao da posmatra masu od nekoliko hiljada Beograđana koja se vrzma oko sedišta njegove stranke, ne znajući o čemu je reč - verovatno bi se obradovao i zaneo da su to možda Ijudi koji traže njegovo oslobađanje. Međutim, ti Ijudi su pred grčkom ambasadom klicali ono Sto je do juče u Beogradu bilo nezamislivo klicati, naročito ne pred ambasadom Grčke "Makedonija! Makedonija!" Razbijeno je diplomatsko vozilo ambasade, na balkone su übacivani suzavci i dimne bombe, psovani su i Grci i Grkinje. Milicije nije bilo. Sutradan je pres-ataše grčke ambasade rekao i to kako se nada da "oni kreteni koji su sinoć razbijali prozore na ambasadi ne predstavfjaju srpski narod". Prevario se pres-ataše jer su te i narednih noći svi Srbi isto mislili. Prevideo je da su Srbi tokom svih ovih godina ispisivanja "dnevnika uvreda" postah jako ranjivi, naročito grema onima koje su smatrali braćom koja ih nikad ne bi izdala. Zaista, teško je poverovati da bi nekoliko hiljada Grka u atinskoj košarkaškoj dvorani tako zdušno zviždalo jugoslovenskoj himni i zastavi da su ih njihovi mediji barem u približnoj meri kao naši nas uveravali u beskrajno prijateljstvo Srba i Grka. To nisu bih samo huh-

gani. Nisu ih uveravali, dapućc. i to su nmogi od nas, slušajući uglavnoni odabrane citate iz grčke štampe na Dnevniku RTS - tek sada shvatili. Među narodima i državama nema Ijubavi - ima samo interesa, stara je misao koja kada je o Grcima reč vredi više no u jednom drugom slučaju. I tu je kraj priče o Grcima. Drugi veoma značajan momenat čitavog ovog događaja je pitanje zašto su hrvatski košarkaši napustili postolje. Teško je verovati da je reč o autonomnoj odluci košarkaša i njihovog selektora ma kako se zvanični mediji u Zagrebu ovih dana trudili da nas u to uvere. Radi se, bez svake sumnje, o smišIjenom gestu hrvatskog političkog vrha koji je, čuvši da je u Srbiji klima sve bliža onoj "ma zaboravimo sve i padnimo opet jedni drugima u zagrljaj" - jasno želeo da stavi do znanja ovdašnjoj javnosti da-Hrvati više ne žele nikakvu Jugoslaviju i da je to Sto se po beogradskim diskotekama uglavnom slušaju hrvatski dens-hitovi, a po kafićima Oliver Dragojević - stvar koja nije dovoljna da Hrvate ponovo vrati u bratski zagrljaj. Uostalom, da zvanični Zagreb ima želju za normalizacijom srpsko-hrvatskih odnosa (na nivou naroda, ne njihovih vlada), zar bi se "mirna reintegracija" Zapadne Slavonije bez ikakve potrebe obavljala na tako krvav način? Tada to Srbima još nije bilo jasn® - posle ovog slučaja valjda jeste. Politička direktiva hrvatskim reprezentativcima imaJa je isključivo taj cilj, Kada bolje razmisllmo. možda bi im Srbi na tome trebali biti i zahvalni. Još jedno upadanje u zablude moglo bi u skoroj budućnosti skupo koštati oba naroda. I konačno, 100,000 Ijudi (koliko li je među njima moralo biti krajiških i bosanskih izbeglica koji su se prvi put u poslednje dve nedelje negde osećali sigumo!?) ispred balkona sa koga je na beogradsku kaldrmu 1903. bačeno telo Drage Mašin, prilikom dočeka naših reprezentativaca, atmosfera, ik-

onografija i pesme kojc su tom prilikom pevane - po mom utišljcnjir pohtički su događaji par exellence u poslednjili godinu dana. ODGOVOR Sve je te noći podsećalo na atmosferu sa Miloševićevih mitinga 1988/89. godine. Atmosferu kakvu Beograd nije doživeo od Gazimestana naovamo. U nepreglednoj masi zajedno se vijore jugoslovenske i srpske zastave sa petokrakom i srpski barjaci sa četiri ocila. Kliče se podjednako i Srbiji i Jugoslaviji. Ima nacionalističkih ispada, ali ne onih potonjeg šešeljevsko-draškovićevsko-monarhističkog tipa, pevaju se srpske, ah ne i četničke pesme. "Ko to kaže, ko to laže” se čulo, ah ne i "Spremte se, spremte" ili "Marširala kralja Petra garda". Isto kao te prve dve godine mitinga i buđenja naroda. Izmešani srpskojugoslovenski patriotizam, dodatno su začinile koračnice i pesme iz komunističkog perioda koje su puštane na razglas. Osnovno pitanje koje se nakon svega postavlja je zašto nijedan događaj, nijedna opoziciona politička stranika, nijedna blokada na Drini, ni bilo Sta slično, od Ušća na ovamo (ako se izuzme kratkotrajna epizoda 9. marta) nisu na uhce Beograda uspeh da izmame 100.000 Ijudi, Te večeri, Milošević je imao razloga za zadovoljstvo. Pokazalo se da ona tanana žica u srpskom narodu, koju je on uspeo, slučajno ih smišljeno, da pronađe prilikom svog dolaska na vlast - i danas funkcioniše. Jedan čudni koktel ponosa, gneva i uvređenosti, bez preterane mržnje, želje za kraIjem, dinastijom, idealnom demokratijom i velikim društvenim promenama - savršeno funkcioniše danas u leto 1995. isto gnako kako je fuukcionisalo u leto 1988. pre tačno sedam godina. Posle svega što nam se desilo. I to je najbitnije naravoučenije cele ove priče. Odgovor na pitanje zašto niko u Srbiji u dogledno vreme neće moći da ugrozi vlast predsednika Miloševića.

0 ZVIŽDANJUIĆUTANJU

3

7.07.1995. Svet