Svet

MOJ PRVI SUSRET SA MILOŠEVIĆEM

nogo vremena prije nego što ću postati član CK SKJ, ja sam pažljivo pratio odnose u Srbiji. Prvo, ja sam kao generalni direktor "Gavrilovića" imao brojne kontakte sa poslovnim partnerima koji su se ujedno, kao i ja, bavili politikom i privredom, zatim dolazio sam u fudbalski klub "Partizan" s obzirom da sam dugogodišnji član njegove uprave, i po trećoj liniji imao sam izuzetno dobru saradnju u poslovnom odnosu JNA i "Gavrilovića". Znao sam za aktivnosti predsjednika Miloševića prije nego što će postati predsjednik CK SK Srbije, dakle, dok je još bio u Gradskom komitetu. Međutim, ja se u tome vremenu sa njim nisam upoznao nitr bilo gdje susreo. Slušao sam o njemu veoma pozitivne komentare iz toga vremena, kao i o njegovom bratu Borislavu. Naravno, slušao sam i o Miri Marković kao o ortodoksnom komunisti na Beogradskom univerzitetu. Nisam bio u mogućnosti da se ni па poslovnom planu upoznam sa Slobodanom - ni kao s bankarom ni kao rukovodiocem "Tehnogasa”. Istovremeuo, moram istaći da nikada nisam bio u kontaktu sa drugim rukovodiocima Srbije pa ni sa Ivanom i Perom Stambolićem ili Dražom Markovićem. Tako sam bio u mogućuosti da zaista, potpuuo пеopterećen pratim ta zbivanja u Srbiji. Iskren da budem, kao dugogodišnji privrednik i političar, smatrao sam da se Srbija u prethodnom vremenu po mnogo čemu nije predstavljala kao najveća republika i sa najvećim potencijalom u okvirima Jugoslavije - jer je nisu predstavljah pravi kadrovi. Zato sam otvaranje određenih procesa u Srbiji, Vojvodini i Kosovu primio sa zadovoljstvom. Prisjećam se sada veoma loših iskustava sa autonomašima u Vojvodini, kada su jednom trenutku zabranili izvoz kukuruza i stoke van Vojvodine, pa tako i "Gavriloviću" koji je do tada bio jedan od najvećih kupaca sa područja Vojvođine. Znao sam da je iza takvih aktivnosti stajao gospodin Kmezić i drugi kadrovi. Oni su zatvorih tržište i ponašali se kao država u državi a imah su nesumnjivu podršku većine u Pokrajinskom komitetu SK Vojvodine. Znao sam da su imah izuzetno Stetan odnos prema mnogim preduzećima iz uže Srbije. Za mnoge od njih Beograd je bio dalje od Zagreba i Ljubljane. Isto kao poslanik u hrvatskom Saboru u to vrijeme, bio sam izvanredno i u detalje upućen u događaje na Kosovu. Znao sam da veliki dio sredstava za nerazvijene koje smo svi mi u Jugoslaviji odvajah teškom mukom, ide u ruke onih što su finansirali separatistički pokret. Primjetio sam, istovremeno i ргаtio, te o tome izvještavao određene savezne organe i institucije, o nesumnjivoj, gotovo otvorenoj i javnoj naklonosti hrvatskih nacionahsta još od vremena 1971. godine što govori o sinhronizovanoj zajedničkoj akciji svih onih što su priželjkivali što brži kraj Jugoslavije. Određena strujanja što su išla iz Gradskog kofniteta Saveza komunista Beograda i politička dominacija Siobodana Miloševića u tome

organu proširila su se i izvan Beograda. Posebno na planu kadrovske politike u Srbiji. Dolazak Osme sjednice CK SK Srbije imao je tu prethodnicu i shvatio sam da je u Srbiji izašao na scenu jedan novi pristup u smislu da se zaustave negativne tendencije na štetu i račun Srbije u saveznim okvirima, da se zaustavi pojava autonomaštva u Vojvodini i separatizma na Kosovu. Tako sam doživio tu Osmu sjednicu iako, ni s njom ni s Ijudima Sto su učestvovali u njenom radu nisam imao veze, bolje reći kontakta. Interesantno, da je ta sjednica u Hrvatskoj dobila posebne konotacije; s jedne strane Stipe Suvar je u početku podržavao, a s druge strane, uglavnom su je napadali. Razvoj događaja je išao i dublje i daije i aktivnosti započete na Osmoj sjednici su dobivale širinu i zamah. Ono Sto smo mi u Hrvatskoj posebno pratdi bili su vrlo česti mitinzi. Imao sam određenih kritičkih ocjena prema mitinzima jer se na njima nije moglo izbjeći sve ono negativno prouzrokovano različitim ponašanjem pojedinaca, a Sto je opet, stvaralo vruće nacionalne strasti. Događaji u Srbiji komentarisani su u Hrvatskoj sa dozom straha, neizvjesnosti i strepnje jer su se i tu plašili da im se ne dogodi narod. Bez obzira što sam 1989. godine ušao u CK SKJ i imao naklonost članova toga tijela iz Srbije, dakle i samog Slobodana Miloševića, i dalje nisam imao kontakta s njim. Kontaktirao sam sa članovima CK Srbije - Vlajkom Stoiljkovićem, Stpjanovićem, Petrom Skundrićem, Popovićem, Bogdanom Trifunovićem, Minićem, Sretenom Đurićem iz Sombora, Krstićem sadaSnjim potpredsjednikom Vlade Srbije, Draganom Tomićem, direktorom "Simpa" i drugima. Onih devedesetih godina, nakon mog istupa u Saboru SRH, su-

očio sam se sa određenom blokadom prema "Gavrilovića". Tada sam ргеко pojedinih beogradskih i srbijanskih kadrova oko Mhoševića tražio određene intervencije i imao njegovu punu nakkmost i podršku oko poslovne politike "Gavrilovića" u Srbiji. lako smo se u nekoliko navrata pozdravljali, prvi zvanični kontakt, susret i razgovor, odigrao se u pauzi 14. kongresa SKJ u Sava centru. Vjerovatno vidjevši i sam da će doći do prekida zbog ponašanja rukovodstva Нгvatske i Slovenije, Milošević me je zapitao, nakon Sto smo razmjenili nekoliko uobičajenih rečenica: "Je li Вого, namjeravaš li i ti sa onim Račanom da napustiš Kongres"? Odgovorio sam mu: "Ja nikada ne napuštam mjesta na kojima se vodi borba za očuvanje Jugoslavije, a takvu ulogu ima upravo, ovaj Kongres". Odgovorio mi je kako mu je drago zbog takvog stava i da drugo od mene nije ni očekivao. U pauzi između prekiđa Kongresa i njegova nastavka imao sam još dva kontakta sa Miloševićem, a potom i za vrijeme nastavka Kongresa, 26. maja 1990. godine. Tada je povoljno primio moje izlaganje i nakon sjednice mi ponovo čestitao i pozvao na saradnju. Nakon prekiđa i završetka Kongresa moji kontakti sa Slobodanom Miloševićem bili su - najviše u svjetlu razvoja događaja u Hrvatskoj - vrlo česti. On mi je pružio veliku podršku u vrijeme kada su me u Hrvatskoj najviše napadali. Posebno je mnogo pomogao "Gavriloviću" preko "Geneksa", beogradskih banaka, trgovačkih kuća a cilj nam je bio da "Gavrilović" ne padne zbog sve veće hrvatske blokade. Neposredno nakon završetka 14. kongresa Milošević je vrlo brzo, s ostalim rukovodstvom Srbije, išao na formiranje Socijalističke partije Srbije. Tumačio sam to kao vrlo mudar potez Miloševića jer je to bio put da se spriječe mnoge ne-

gativue posljedice na pohtičkoj sceni Srbije posebno nakon nastanka višestranačkog sistema. Ocjenio sam da bi se - nakon rezultata višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj - ukoliko u Srbiji пе bi bilo jedne veoma jake partije, moglo doći do povratka autonomaša i oživljavanja separatizma na Kosovu. Time bi se svi napori i rezultati oko stvaranja jedinstvene Srbije bacih u vodu. Istovremeno ja sam u formiranju SPS-a vidio i moguće izlaze iz naše teške situacije u Hrvatskoj a posebno u smislu da stvorimo jedinstvenu Socijahstičku partiju Jugoslavije. U tome cilju započeh smo i sa formiranjem SPH-PJO, a u dogovoru saMiloševićem kao što rekoh, preuzeo sam i zadatke oko formiranja SP BiH. Dogovor je bio da za čelnu funkciju nominiramo dr Nenada Kecmanovića, profesora sarajevskog Univerziteta smatrajući da je u pitanju hčnost sa legitimitetom za takav zadatak. Prvu našu inicijativu Kecmanović je prihvatio da bi se nešto kasnije predomislio i prišao reformistima A. Markovića. Veoma sam cijenio ono što je Milošević vizionarski radio i učinio uspjevajući da na zdravim osnovama stvori jedinstvenu Srbiju i na taj način spriječi mogućnost da Vojvodina i Kosovo iskoriste Ustav iz 1974. godine te na događajima u raspadu Jugoslavije 1991. dobiju samostalne republike. Isto tako, cijenio sam njegov pristup oko usvajanja Ustava Srbije koji je u prvi plan postavio da je Srbija država građana koji u njoj žive, za razhku od Hrvatske koja je upravo, na tom krivom pristupu Ustavu dovela do sukoba pretvorenih u rat na širem prostoru i izazvala najveću krizu u bivšoj Jugoslaviji. Razvoj događaja u Hrvatskoj i sve veće narastanje hrvatskog nacioualizma i ugrožavanje nacionalnih interesa srpskog naroda u loj sredini, tražili su u to \rijeme moje

česče kontakte sa Miloševičem, kako po liniji Socijalističke partije tako još više po planu bezbeduosne situacije. Uporedo s time "Gavrilović" je još više dobivao teške udarce hrvatske vlasti i organa. Naglašavam da bi rezultati naše zajedničke aktivnosti posebno oko formiranja SP Jugoslavije, bili sigumo veliki, usuđujem se reči možda bi spasili i jedinsU'enu Jugoslaviju, da u Petrinju nisu stigli hrvatski specijalci za vrijeme mog boravka sa pokojnim Rahmanom Morinom na promotivnim skupovima SPS-a i da - Sto je još više i definitivno otežalo situaciju - nisam nakon toga stradao u saobračajnoj nesreči. Ali i tada je Slobodan Miloševič pokazao visok stepen humanosti, Ijudskosti i drugarskog odnosa prema meni, kada me je več sutradan, nakon što sam helikopterom prebačen па beogradsku VMA, kada sam bio u teškom stanju, posjetio u Sok-sobi. Dužina mog boravka u bolnici (oko dva i po mješeca) bila je presudna da se preldne jedan izuzetno pozitivan trend oko zajedničkog zadatka, kako formiranja Socijalističke partije Jugoslavije, tako i veoma bitnog jačanja SPH-PJO. Nime, prije nego što ču nastradati u saobračajnoj nesreči ja sam več, imao pristanak 21 poslanika. u hrvatskom Saboru da če postati naši i zastupati interese i program SPH-PJO. U vrijeme mog boravka na Uječenju, kada sam praktičld visio na ivici između života i smrti, Miloševič se svakodnevno interesovao za moje zdravsU'eno stanje Sto je, moram priznati, uz ionako visok stepen profesionalnosti i zalagauje Ijekara, sigurno imalo utjecaja na moje ozdravljenje.

VELIKI MITING ZA JUGOSLAVIJU NA PETROVOJ GORI

nizu dosta velikih poremećaja nastalih па političkoj sceni Нгvatske, trebalo je nekim skupom napraviti pohtički otpor hrvatskom nacionalizmu i planovima HDZ-a i sličnih stranaka pa se prišlo organizaciji mitinga na Petrovoj gori, na Kordunu. To je trebalo da bude miting upozorenja i opredjeljenja za Jugoslaviju. Tako zamišljen jer je i mjesto održavanja upućivalo i podsjećalo na sve tragedije srpskog naroda na tim prostorima. I određeni govomici na mitingu uz pokojnog Dmitra Obradovića, mog dobrog druga i čovjeka normalne političke opcije, te generala Pekića, trebali su biti garancija da će skup apsolutno uspjeti. No, u takvim situacijama nije moguće vladati masom a postojali su i "dežumi" koji stvaraju probleme. Skup je okupio oko 100.000 Ijudi. Kao član CK SKJ imao sam u predvečerje toga skupa razgo-

vor sa Dmitrom Obradovićem i generalom Pekićem, upozoravajući ih da treba zadržati apsolutnu prisebnost i ne nasjedati hadezeovskim teškim provokacijama pa da im svojim reakcijama omogućimo nove nastupe. I Račanova partija je u predvečerje toga mitinga održala svoju sjednicu i dala saopštenje osporavajući taj skup i proglašavajući ga destabilizacijom Hrvatske u predvečerje izbora. To saopštenje kao i dolazak grupe Božur sa Kosova i Mirka Jovića su doprinjeli da se potpale strasti. No, bez obzira па sve, miting na Petrovoj gori nije imao zadatak da paii naćionalističke strasti već iskaže izričito opredjeljenje za Jugoslaviju. Koliko sam ja u pravu pokazuje i činjenica da je Jovo Opačić htio govoriti na skupu ali-mu to nije dozvoljeno s obzirom da miting na tome svetom mjestu nije bio stranački posebno SDS-a iz Knina.

EKSKLUZIVNO: IZ RUKOPISA AUTOBIOGRAFSKE KNJIGE BORISLAVA MIKELICA (II)

2.1G. 1995. Svet