Svet

"Е, moj potpredsjedniče za tebe je krađa kokošiju ravna опош što se stranka na vlasti sprema za obračun sa srpskim narodom. Nemoj to više nigdje da kažeš". Tako je boravak Tupurkovskog i Mitroviđa u Petrinji završio vrlo neuspješno. MOJ PONOVNI DOLAZAK U BEOGRAD lako nenadani razvoj događaja u gradu, zaista nije bio pod patronatom Socijalističke partije koju sam vodio več nekolicine pripadnika SDS-a iz Knina, na optuženičku klupu stavljena je i Partija i ja, a to je bio i krajnji cilj u smislu da se naša aktivnost stavi pod potpuni patronat i kontrolu milicije Hrvatske. Rukovodstvo Hrvatske, je, naime, shvatalo i znalo domet mojih poJitičkih i organizacionih pa i Ijudsldh moguđnosti i činjenicu da moja Partija drži direktnu'vezu sa Miloševieem i SPS-om Srbije. Isto tako, oni su zna-li da uz to što "Gavrilović" mnogo radi za JNA ja Jično imam uske kontakte sa najvišim vojnim rukovodstvom Jugoslavije. Naravno, sve je to bila istina jer ja nisam imao drugog načina ni izlaza da bi zadržao jugoslovenslai opciju па tome području osim preko čestih i direktnih kontakata sa onima koje hrvatske vlasti još respektuju. Po dolasku u Beograd informisao sam predsjednika MilošeVića o svem što se ulaskom specijalaca odigralo u Petrinji i Baniji. Sjećam se da sam mu rekao: "Predsjedniče, tamo se stvar do te mjere komplikuje i zaoštrava da ne znam hoće li se to moći sanirati političkom borbom. Ako se ovo nastavi i događaji krenu dalje, mi nećemo moći izbjeći i oružane sukobe". Tom prilikom smo dogovorili neke übrzane aktivnosti Sto se trebaju odvijati na relaciji između dvije Partije. Imao sam tih dana i razgovor sa Kadijevićera sa ciljem da ga upoznam sa događajima u Petrinji pa i ponašanjem vojnog rukovodstva koje je svojim držanjem maltene dalo zeleno svijetlo onome što su hrvatsld specijalci činili u Petrinji. Vratio sam se u Petrinju i nakon dva dana doživio sam težak saobraćajni udes kod Kostajnice. TEŽAK SAOBRAĆAJNI UDES Nakon povratka iz Beograda održao sam nekoliko sastanaka kako bi, nakon svega što se desilo, olrrabrio Ijude. Tako sam imao razgovor sa rukovodstvom opštine Dvor na Uni sa kojim sam korektno sarađivao pa smo tom prilikom dogovorili sve aklivnosti što će se poduzeti ulcoliko Tuđraanovi specijalci ponovo kreuu. Isti sastanak sam

imao i sa rukovodstvom SDS Gline (Matijašević i Kralj). Tih dana hrvatsko rukovodstvo je pojačalo bezbednosne шјеге prema Petrinji i posebno u odnosu na mene i moju aktivnost. Prostim, окош laika moglo se vidjeti da sam dobio pratnju i da se više ne zadovoijavaju samo snimanjem telefona i dojavama doušnika. Nakon što sam završio sjednicu Poslovodnog odbora "Gavriloviđa" odlučio sam da u poslijepodnevnim časovima posjetim rodno selo Dobrljin u Potkozarju. Ljudi iz mog rodnog kraja su me pozvali da porazgovaramo i da ih informišem o aktuelnim događajima i savjetujem što da čine i kako da se dalje ponašaju. Nakon toga skupa u povratku za Petrinju na jednom od vrlo nezgodnih zavoja iskočio mi je kotač moga vozila i uslijedila je neizbježna nezgoda. Bio sam prebačen u bolnicu u Kostajnici, uglavnom sav kontuzovan ali, začudo, nedovoljno svjestan kako se sve to dogodilo. Prvo, ja sam inače uvijek bio potpuno trijezan jer u životu nikada nisam ni pio, ni pušio. Bavio sam se spoitom i bio istaknuti sportaš sa dobiim refleksima. Međutim, bilo je oko toga mog saobračajnog udesa mnogo zagonetki, pogotovo uzevši u obzir i čudnu činjenicu da su ta moja slupana kola več sutradan bila u - Zagrebu! Pokušaj novinara da ih snime - nije uspio i zato je ostala nepobitna 'sumnja da spadanje kotača, i to pi"vog lijevog, nije slučajnost.

Već sutradan, nakon što mi je pružena pomoč u Kostajnici i od jednog petrinjskog Ijekara inače, poznatog nacionaliste Loherta meni se situacijajoš više pogoršala. Bio sam ua izmaku i samo zahvaljujuči mome tastu Domazetoviču i vojnom vrhu Jugoslavije po mene je došao vojni helikopter pa su me hitno prebacili na VMA u Beogradu. POVRATAK U PETRINJU I " G AVRILOVIĆ " . Preko mojih saradnika znao sam da su me radnici s nestrpIjenjem očekivali i to iz više razloga. Vidjeli su, naime, u tim mjesecima mnoge poremečaje i nazadak u fabrici, kako u fizičkom padu proizvodnje tako i u mnogobrojnim blokadama hrvatskih banaka, te gubljenju samopouzdanja svih naprednih i dobronamjernih snaga u kolektivu. Nakon što sam se ponovo vratio u Petrinju gdje su me radnici, kako rekoh, sa nestrpljenjem očekivali i kod mene se javljao snažan motiv da popravim veoma teško stanje u kojem se "Gavrilovič" našao. Uz izuzetno veliku i snažnu državnu blokadu "Gavriloviča" od strane hrvatske vlasti a ona se očitovala ki'oz potpuno otkazivanje pračenja proizvodnje od straue poslovnog bankarstva i uskračivanja sredstava iz primarne emisije, tu treba dodati i sve ono što se tada dešavalo na području proizvodnje uključivši i sabota-

že. Trebalo je učiniti mnogo napora da se stvari poboljšaju. U tome smo, po običaju i uspjeli: več u decembru uslijedilo je uvećanje proizvodnje i isplata dva zhostala lična dohotka itd. Međutim, nije to bila više ona atmosfera što sam je ostavio nakon saobračajnog udesa. Unutar preduzeča kao i grada odigrali su se i dogodili mnogi poremečaji i to u prvom redu u pogoršanju bezbednosne situacije, a time i političkog stanja. Sve je, naravno, započelo još onim upadom specijalaca u grad da bi se nešto kasnije nacionalisti ohrabrili i počeli odrađivati svoj prljavi posao. U tome vremenu i dio mojih saradnika se povezao sa hrvatskim rukovodstvom, u prvom redu sa Degoricijom i predsjednikom Vlade Hrvatske Manoličem. Cjelokupnu situaciju koristio je i sam Đuro Gavrilović koji je inače u izborima 1990. godine pratio HDZ materijalno. U čitavoj toj raboti i piiključenju hadezeovskoj vlasti priključili su se, rekoh, moji dojučerašnji saradnici kao Milan Janus, Branimir Đigaš, Mladen Mikulič i dmgi, ocjenivši več da če u svemu nadjačati i prevagnuti opcija HDZ-a. U međuvremenu dok sam ja bio u beogradskoj bolnici, hrvatske vlasti su udvostničile broj pripadnika MUP-a u Petrinji. Bio je to metod zastrašivanja Srba i upozorenje vojnim vlastima što oni imaju za cilj. Da stvar bude još gora taj orgau MUP-a se ualazio 150 metara od moga stana u Petrinji.

U to vrijeme ja sam' imao poseban motiv da pustimo u rad najmoderniju klanicu u Evropi koju smo gradili dvije godine i u nju uložili ogromna sredstva. Sa tom klanicom "Gavrilović" je postao najopremljenija mesna industrija u Evropi. U torae smislu podesio sam i datum otvaranja, na sam Dan JNA 22. decembar, јег nam je upravo JNA bila jedan od najvećih poslovnih partnera. Predviđali smo da se tog dana obratim radnicima. Tako se i dogodilo. U velikom restoranu društvene prehrane uz prisustvo više od 1.000 radnika ja sam se prvi put nakon izlaska iz bolnice i upada hn’atskih specijalaca u grad, javno obratio članovima kolektiva. Moj nastup bio je otvoren i kod radnika je naišao na opšte odobravanje jer su oni prepoznali da je i u tvomicu ušla nacionalistička khca koja če je ozbiljno uzdrmati ako se tome ne suprotstavimo. Govorio sam i o dolasku 30 inspektora SDK Hrvatske, što im je bio cilj, a do čega su došli. Naravno da je poslije tog mog istupa bilo reagovanja, kako na nivou republike tako i u samoj Petrinji od strane predstavnika HDZ. (Kraj) U nastavku koji će biti obuhvaćen u knjizi "Moja borba za Jugoslaviju" Mikelić opisuje burne događaje od 1991. do ovih dana i njegovu ulogu u njima.

MILOŠEVIĆEVA POSJETA U ŠOK-SOBI NA VMA

akon što sam stradao u saobraćajnom udesu, prebačen sam na VMA u fßeograd te smješten u šok-sobu, uslijedila je prva vrlo nepovoljna dijagnoza. No, već sutradan me je posjetio predsjednik Milošević i na taj način mi iskazao puno ohrabrenje i želju za brzi oporavak. Ja sam bio pri svijesti ali u veoma teškora stanju. Sjećam se da mi se obratio riječima: "Snažan si ti Вого, sve ćeš to izdržati i opet ćemo na zajednički zadatak". I zaista, samo zahvaljujući izuzetno dobroj fizičkoj kondiciji i činjenici da sam bio dugogodišnji sportaš sa izrazito snažnim sportskim srcem, a nisam ni pio, ni pušio bilo je moguće podnijeti i preživjeti tako tešku nesreću. Jugoslovenska javnost je bila obavještena o шоте saobraćajnom udesu i da sam u teškom stanju. Sa svih prostora, širom Jugoslavije Ijudi su se interesovali za шоје stauje i - kako su mi kasnije saopštili iz rukovodstva VMA - i željeli što Uspješniji i brži oporavak. Tada je na čelu VMA bio general Đuknić a njegov pomoćnik pukovnik Jovo Bjelić, sadašnji načeluik VMA i general-potpukovnik. Posebnu brigu o meni vodili su dr Stepić i dr Krstić, s tnne da je Stepić praktičпо svakodnevuo brinuo o meni. Moje zdravstveno stanje je pratio i vrlo jaki liječnički konzilij. Na zalitjev predsjednika Miloševića on je, kao i general Kadijević, svakodnevno

informisan o mome zdravstvenom stanju. Posebnu brigu o meni vodio je шој tast general Doinazetović. Sve te okolnosti imale su bitnog utjecaja na moj brzi oporavak. Na VMA sam proveo skoro puna dva ipo mjeseca, zatmi.osam dana u Vmjačkoj Banji da bi se nakou toga ponovo vratio u Petrinju. Neposredno nakon mog stradanja hrvatska sredstva informisanja donosila su lažne informacije o meni, pa i onu da mi se staklo sasulo u lice i ništa više, te da sam pobjegao u Beograd.

IZLAZAK IZ BOLNICE

ežina povreda koje sam zadobio u saobraćajnoj nesreći, posebno veoma teške povrede grudnog koša, uzrokovale su i điktirale i dužinu mog liječenja i ostajanja na VMA; Uz izuzetno jak liječnički konzilij na čelu sa đoktorom Krstićem i doktorom Stepićem (koji je i najviše vremena provođio uz mene), te istaknutih specijalista drugih struka, uz ostalo medicinsko osoblje bili su, uz moju disciplinu, presudni da se izvučem iz mrtvih. Isto tako veoma sam zahvalan i tadašnjem načelniku VKIA generalu Đukniću, te sadašnjem general-potpukovniku Jovi Bjeliću, upravniku VMA. I pored toga nije bilo moguće izbjeći tako dugo liječenje. Da mi se, kojim slučajem, nije desila saobraćajna nesreća, siguran sam da bi u tome vremenu došlo do formiranja jedinstvene Socijalističke partije Jugoslavije, a u tome slučaju nisam siguran da bi razvoj događaja išao onim pravcem kojim je krenuo krejam 1990. godine, izbacivanjem Srba iz Ustava Нгvatske. Nakon što sam izašao iz VMA upućen sam na oporavak u Vrnjačku Banju. Međutim, stanje u "Gavriloviću" i Petrinji se pogoršalo pa sam se tako, ranije nego ,što se očekivalo i planiralo, vratio nazad.

Svet 13.11.1995.

FELITON: BORISLAV MIKEHĆ: ’MOIA BOBBfI ЋЛШОШт^

23