Svet

Raz ega. di | [OSa ek šest Tesec1 nakon gašenja Telegrafa Slavko uru-

vija (bivši direktor te novine

i sadašnji vlasnik. direktor ı glavni i odgovorni urednik Dnevnos Telegrafa) javnosti je u "Svetu" ponudio svoju verziju događaja koji su us-

- lovili raspad najtiražnije ne-

deljne novine na srpskom Jeziku. U mnogome drugačiju verziju ima Curuvijin bivši ortak Momčilo Đorgović, danas vlasnik i glavni urednik Nedeljnog Teleprafa. Razgovor sa Đorgovićem je, naravno, počeo pominjanjem Slavka ( Uruv1ijČ. "Voleo bih da u našem razgovoru Slavko Curuvija bude na kraju, jer se nadam da sc on nalazi negde na kraju mog lošeg novinarskog iskustva i da mi se

- više nikada neće dogoditi

takvo 'zamešafeljstvo? kao što mi se dogodilo s njim, mada sam već unapred otprilike znao gdc će da završi taj naš zajednički poduhvat. Upozoravao sam ga, ali me je on uveravao da se promenio, sazreo, tako da sam mu za trenufak poverovao, što me koštalo, ako ničeg drugog, a ono ovakve javne blamaže i njegovog besmislenog opfuživanja da sam ga pokrao. Ponavlja se stara priča – Mocart i Salijeri. Nisam očekivao da će da nastupi javno i da toliku gomilu neistina izrekne u vašem listu."

+ Mislite na ono što je rekao da ste odličan novinar? Ne, da sam odličan novinar, to je — istina. Međutim, sve što Je govorio o Zajedničkom projektu, nije bilo pošteno ı nije objasnio šta se stvarno dešavalo, a mislim dai neke stvari koje je prezentovao O svojoj biografiji misu toliko sjajne kao što Je hteo da prikaže. Ali, dobro, svako nosi svoj krst, ı to je njegova stvar.

+ O kakvoj gomili neis--

tina govorite? Na šta konkretno mislite?

Prva ir-najveća neistina jeste njegova optužba — a ja razmišljam da ga ı tužim zbog toga — da sam ukrao Telegraf. Ne znam kako sam uopšte mogao da ukradem nešto što je moje. Može da - krade samo ono što je tude: : + Ili ako prisvojite o ono što je zajedničko?

Ništa nisam prisvojio. Slavko”. Ćuruvija neistinito tvrdi da sam prisvojio njepovo autorsko delo koje se zove Telegraf. Ako bi se navo-

_ dio autor Telegrafa, onda

bih morao, sa dužnom skromnošću, da kažem da sam to

_ ipak — ja ı samo ja, arhitekta

ı izvođač radova. U zajed-

15 nički. projekat smo ušli tako

keeeaa Adi

|

44

ogazahedeaeo dd

| koi Slavko ruvijomn, ciemes | vlasnikom DT-ca, priče

o njihovim zajedničicint | susrežimiea se

Mirom Marković

i ošžkrivaz:

šio sam Slavku Curuviji Za početni kapital pozajmio novac koji do danas nije vratio. Ja sam okupio redakciju, iako su ljudi teško prilazili zbog anmmoziteta koji su osećali prema njemu ı prema” onome što. je radio u Borbi. Svojom diplomatskom veštinom, šarmom ı poverenjem koje su ljudi imali u moju ljudskost ı profesionalizam savladao sam ı te probleme. Čak i ljudima koji su sada u Dnevnom Telegrafu bio sam urednik, svi su oni istrenirani bilo u Nedeljnoj Borbi, bilo u Telegrafu. Uostalom, r. Slavku Curuviji sam bio urednik još u tjedniku Danas, dok je nešto malo sarađivao, pa posle u Borbi ı Nedeljnoj Borbi.

* Znači, dok ste mu bili urednik, Curuvija je primetio da ste odličan novinar, pa Vam je pružio priliku da zajedno radife "Telegraf?

Još u Borbi sam se dokazao kao odličan novinar. Slavka sam upoznao kad su ga isterivali ız Maga, gde je, valjda, bio referent za opštenarodnu odbranu. Kad su ga postavili na mesto partijskog sekretara, tražio je da to bude profesionalna dužnost ı da mu se plati. Zbog toga su mu dali šut-kartu.

Slavko je bio simpatičan čovek. Sećam se da se jednog dana 1984. godine pojavio u dopisništvu Danas-a u palati Jadran i ispričao mi da Je sklon pisanju, da voli novinarstvo ı·da je čak pisao neke tekstove za fabričke listove, da Je vrlo ambiciozan čovek, da vrlo ceni ono što Ja radim ı da bi hteo da mu pomognem da se uključi u saradnju sa Danas-om. Pristao sam, davao mu mnoge svoje kontakte, mnoge te-

me ı rado IDO PI da Je on

Ke 44 A.24JINL 3 ž4 :Ć NOM aa .Ć

7.

to solidno radio. Qu Ju vcxI. lucidan čovek, dovoljno bey skrupula, tako da sam mislio da će napraviti dobru novinarsku karjeru. Međutim, on je hteo brzi uspeh. Kod Slavka je to uvek bio problem -— želja za brzim uspehom, karıjerom, statusom. Preko Danas-a je pokušao da se ugura na mesto urednika unutrašnjopolitičke rubrike u srpskom izdanju Komunista. Kad nije tu prošao, preko Jure Bilića je pokušao da uđe na brvatski spisak diplomatske službe kao Srbin ız Hrvatske. Ni to mu nije uspelo. Kasnije Je u Kumrovcu pokušao da drži neka predavanja o moralnom liku komuniste, ali je u to vreme već počeo da se ljulja komunistički monopol, tako da više nije mogao da se "ovajdi".

Onda je jednog dana došao ı pitao me šta Ja mislim o njegovoj nameri da ode u policiju. Pitao sam ga koji su razlozi za takvu nameru. Rekao je: "Znaš šta, ja nemam od čega da Živim, ho-

norari za ovo što radim mi- |

su dovoljni, sporo stižu i moram da nađem načina da obezbedim porodicu, a u policiji je sasvim dobra plata." Opomenuo sam ga da čak i ako ikad izađe ız policije, niko ga · nikad neće oprati. "Celog života će o tebi pričati kao o policajcu, bez obzira što ideš u nekakvo analitičko odeljenje gde ćeš uglavnom praviti pres-kliping" — rekao sam mu. "Znam da si se pre svega opredelio za karijeru novinara, pa zbog toga ne treba da ideš u policiju". Tada mi je izgledao zaista kao čovek koji Je u nevolji.

Dok smo bili zajedno, često sam ga branio od napada raznih ljudi koji su ga optuživali da Je policajac, a

MAN #, ; VANNA

sui MI | da Je Telogral policijska novina. Govorio sam da se čovek slučajno našao u policiji, da to nije bilo baš po njegovoj volji. Sećam se da je Jedan naš književnik, kad sam mu ponudio takvu odbranu, uzvratio konstatacijom: "Dobro, Momčilo, ali već sama činjenica da je čovek hteo, pa i pristao da ode tamo, govori nešto o njemu, bez obzira šta se posle dogodilo i pod kojim okolnostima je izašao odatle."

Znači, naši putevi su se ukrstili pre nekih 12 godina. U međuvremenu sam ja došao u Borbu, gde se stvorilo kritičko jezgro u kome smo bili: Ja, Đuro Bilbija, Dragan Belić i pokojni Staša Marinković, koje je napravilo novi koncept Borbe. Sećam se da je jednom došao Staša ı pitac me da li poznajem Slavka Curuviju. Rekao je da Slavko više mije u policiji i da ga Ćulafić (tadašnji šef policije) kao mladog i _pametnog čoveka preporučuje da radi kod nas. Nisam imao ništa protiv i tako se Slavko vratio u novinarsto. Tada sam mu bio urednik tako da je imao priliku da oseti moju uredničku ruku. Nedeljnu borbu sam uređivao do 1990. godine, kad sam prekinuo, uzeo neplaćeno ı otišao na Kopaonik da yodim prvu bečku poslastičarnicu u Srbiji.

+ Zašto ste se odlučili za ugostiteljsku delatnost a ne policijsku ili nešto podjednako interesantno?

To se može objasniti mojom ljubavlju prema piscima kao što su Džems Džojs i Umberto Eko, koji su pisci tzv. "otvorenog, dela". Ja sam za otvoreno delo i otvorenu biografiju. Uvek me je izluđivala, pogotovo kad

sun DIO iuladi, pomusao da ću celog, života da radim samo jedan jedini posao. Zbog toga sam poklonik ideje američke biografije za kakvu treba pokušati mnoge

“stvari. Uspeo sam da se do-

kažem kao novinar, kao urednik ı kao poslastičar. Zašto sam to uradio? Prvo, smatrao sam tO iZaZoOvom. Drugo, bila je to egzistencijalna nužda. Moja porodica nije mogla da živi od plate koju sam primao u Borbi. Kada mi se ukazala prilika da od Geneksa dobijem ne-

"kakav lokal na Kopaoniku,

prihvatio sam to I OTVOTIO bečku poslastičarnicu. Ostao sam da radim kao novinar, ali priznajem da me te tri pgodine više interesovala kafana, poslastičarnica nego no-

vina. To me na neki način ı

spaslo da ne uđem u razne aranžmane u koje su ınače ulazili moje kolege ne bi bh preživeli, opredeljujući se za razne strane mecene, fondacije, ne bi li, navodno, ostali slobodni i nezavisni. U novinarskoj profesiji zahvaljujući tom poslu ostao sam čist. Inače, verovatno sam jedini poslastičar u Evropi ı Jugoslaviji koji je imao filozofsko obrazovanje ı koji je pročitao Hegelovu Fenomenologiju duha.

+ Verujem, ali recite mi recept za pravljenje krempite? Ne, ja nisam pravio kolače, ja sam organizovao rad poslastičarnice. To sam radio dok se nisam vratio u Borbu. Kasnije, 1994. godine, Slavko, ja ı neki drugi, videli smo da Borba ide pod led, što je ı Slavko pomogao nekim svojim zahvatima.

+ Cime?

Tada je nepotrebno rušio Manju Vukotića a vidim šta

-

sada O ujvtuu ĐOVOTI U Vašoj novini.

+ Zar i to nije tačno?

Ja to drugačije procenjujem. Mi se nismo slagali sa nekim Manjinim kadrovskim ı organizacionim potezima, ali ne može Slavko o njemu ovako da priča zato što ga je u Borbi na uredničke visine podigao upravo Manja Vukotić. Makar zbog toga Slavko nije trebao onako da mu uzvrati.

+ Pa, ništa ružno nije rekao.

Kako nije? Ispljuvao je čoveka od glave do pete.

+ Možda, ali gospodski, sa finoćom.

Dobro, možda je imao gospodski ton, alı reči su Vrlo, vrlo prljave. Manjo Vukotić je Slavka postavio na mesto urednika unutrašnje političke rubrike ı imao je velike planove sa njim. Slavko je sa Dušanom Mijićem sklopio neki pakt ı napravili su Ono Što su napravili. Slavko je uspeo da postane v.d., alı ne ı glavni ı odgovorni urednik Borbe, kako se sada predstavlja.

+ Znači, Još jedna njegova neistina.

Tačno. Nekoliko meseci i bio sprava za mučenje

anje ı upad u Borbu, što Je trajalo od kraja jula do kraja januara. Jedini značajan zahvat koji je napravio Je to što je mene zamolio da se vratim i oživim Nedeljnu Borbu, koju je Gruja Spasović potpuno uvoštio. Grujica niJe razrađivao model koji je napravljen 1989—90, pa to nije odgovaralo novim prilikama u kojima se tražilo novo, drugačije novinarstvo. Moja odluka da se prihvatim posla bila je moja velika podrška Slavku, što je ı on sam