Topola

koji se po tudjem prebija svijetu kad sretne na putu prijazno čeljade, kao da je božje susretnuo lice. Oh nemoj uskratit, šta j’ u tvojoj vlasti, a šta zače, to ćeš lako i dovršit, jerbo blagost, koja u ljudskome liku silazi s nebesa, ne će nikad lakše i hitrije svoje osnovati carstvo, neg gdje mrki, divlji, još mladi i novi narod pun život, hrabrosti i snage, al ostavljen sebi i plašljivoj slutnji, nosi breme teško ljudskoga života. Ifigenija. Nemoj mi potresat dušom, koje ne ćeš nikada na svoju prikloniti ruku. Arkad. Dok je jošte vr’jeme, ne požali truda, a nit dobre često ponovljene r’ječi. Ifigenija. Sebe mučiš, meni boljezan zadaješ, oboje ti zaman, pak me dakle pusti. Arkad. Ali ja u pomoć boljezni prizivljem, vjerne su nam druge, dobar savjet daju. Ifigenija. Silno one moju obuzimlju dušu, al zazora za to utrnuti ne će. Arkad. Zar zazirat može plemenita duša i od blagodati, što joj plemko nudja?

71