Topola

41

Skazanje šesto.

Divjak satir, u haljini od vile priobučen.

Tko je taj, tko sad riet’ ne će Cieć nresa draga i mila, Da ja satir niesam veće, Neg najljepša od svieh vila? Dubje se ovo, ptice i žvieri Mom Ijepotom snebivaju; I gorani i pastieri, I sliede me i gledaju. Od kladenac bistrieh predam Cieć naprava, ke me rese, Da, ako se gdi ogledam, Ma slika me ne zanese. Pristavio sam tudje kose, I opleo u cklo prame, I obuko ruho na me, K6 najljepše vile nose. Put snježana neka je meni, Vas se izmazah klakom bielim, A da se obraz moj rumeni, Namazah se murvam zrelim. Za ocrljenit usti moje, Kriešvam sam ih obliepio, I haljinom svietlom, što je Kože u meni, sve sam skrio. Samo branduse i prhala Niz čelo iniem vilara vise, A uz glavu s čela ozdala Rožčići se moji vise.