Topola

42

Nu pod kose ako mnozi Lasno roge sferit’ umiju, Za što i ovi moji rozi Kosami se ne pokriju? Sa svom moći i kreposti Uvlačih ih, krih svudire; Nu svakako pravi i prosti Iz prama mi jošte vire. Ali od Ijudi i od žena Vidjet' su oni na moj glavi, K6 dva dubka usadjena Zlatnieh kosa u dubravi. Tim pohuljen bit' nikako S tega se ures moj ne boji; Tko je ko ja liep ovako, Svaka~ stvar mu dobro stoji. U ovoj slavi, u ovoj dici Veseo idem na mu sriću; Nu i od vile u prilici Hrabren junak djelim bit ću. Ah, da kako satirica, Ma sumnjiva divja lada, Može nazret' moja lica U prilici ovoj sada. (Ode.)

Skazanje sedmo.

Zagorko.

O liepa, o huda, ku narav uresi, Da pokoj od truda srdašcu mom jesi,