Topola

Tvoj glasak milo zveči Ko zvona glas posvećena: U duši jad nam lieči Kô sladke sreće spomena. Čovjek putnik, No zlo slutnik, Svomu domu Pospješuje korak plah : Već davno on je u sviet pošo Odoljet roda nevolji, Pa sad je s malo blaga došo, Da dieli svojim po volji, I vesel stupa već pred selo! A1 što mu tako muti čelo, Sto tako plaho stade? «Ta dugo već je . sama ona Da 1’ živi jošte, vjerna je 1’? Sta mila djeca rade?» Tada zvona Glas poznati sa zvonika Na večernji pozdrav zove : A vjernika Družba složna kleči, Do nebesa glas im pjesme ječi ! Putnik sluša i poznaje Starog zvona jeka da je, Čuje gdje mu žena poje Usred kruga djece svoje, Pak razdragan putnik kliče: «Živi žena, jošte mi je vjerna, Dok se ori takva pjesma smjerna!» Ori se, pjesmo hrvatska, ori ! Dok nam je tebe —■ nijedna ruka, Ničija sila ne mož’ da sori Naroda našeg. Naša će muka Nevolje svake riešiti nas, Naše nas pjesme tješiti glas.

Ti budi, što jesi : slavulja piev, Ti budi posvećena zvona zvuk, Ti budi nam tajna jeka, U dušah nam ječi do vieka. I kano soko K nebu visoko Ti leti : i bistro oko K suncu slobode i prosvjete diži : K sunašcu tomu narod približi! Eto «Javor», s njime «Lira», K našoj slavi složno hrli ; I gle čuda posred pira Gdje no «Davor» «Vilu» grli! «Davor» junak «Vilu» mladu Zaručuje u taj mah, «Javor» s «Lirom» u tom skladu Pjesmom slavu pratit zna. Ej Davore, naš Davore! Mudro činiš, te se s vilom družiš, I svojom ju vjerenicom zoveš ! Dosta si nas, Davore, odavna Bojnim kopljem proslavio svuda, Bojnim kopljem, s kog junačka slava Hrvatskoj će dok je vieka cvasti. Ali skupo ta nas slava stoji, Za nju pitaš i krvi i blaga! I dadosmo, ne žalismo nikad, Slavni bjesmo po cielome svietu ; A1 nam kuća bila opuštena, A u kući bieda i nevolja, Vide ljudi, ne vjeruju nikad, Sam Bog znade, što smo sve podnieli ! S tog, Davore, zemlja nam hrvatska Raduje se videći gdje vilu Kano vjernu vjerenicu grliš. Bacaj koplje, mač od bedre paši,

133