Topola

Sto desnica na te rieči Oružja se manu ljuta, A sto oč’ju kô proz rosu Mješte sunca diigu vidje. Mignu okom starac dobri; Horace mu kapu daše : «Vjeruj, sinko, u višnjega otca, I njegova od vijeka sina, I trećega milostiva duha : Vjeru vjeruj, spasit će te vjera!» Reče, i ljuta poli nevjernika Pred svjedočim planinam visocim I njih sini četom u planini. Tader starac oči podigao, Blage oči, i bijele ruke, Ter je četu oprostio grieha, Pak je Bogom darivati stade :

Svakom momku po česticu daje Tajne piće, hljeba nebeskoga, Svakom momku po kapljicu daje Tajna pića, vina nebeskoga. Žarko sunce divno čudo gleda, Gdje slab starac slabe kriepi ljude, Da im snaga Bogu slična bude. Kada li ih okriepio starce, Sva se družba izljubila redom. Stoji četa višnjeg Boga puna, Ne kô krvav nož, kiem rana Zadaje se smrtna i težka: Već ko pero sveto i zlatno, Kojiem nebo za unučad poznu Djela otaca bilježi vitežka. Žarko sunce za planinu sjede; Starac ode, četa dalje grede, Ivan Mažuranić.

Sigetski junak Nikola Zrinjski.

Pod tvrdjavom golem prodor biva, Vas obzidan golemiem kamenjem I udaren na svodove čvrste ; Tu j’ pohrana od streljiva bojnog, A i svega, od vriednosti što je U Zrinjskoga, čete i gradjanâ; Tamo požar dohvatiti ne će. Zove Zrinjski pouzdanog slugu, Pak se s njime u prodor uputi. Kad u prodor Zrinjski uljezao, Skida s’ sebe oklop i kaciga, Pak oblači svetčano odielo : Od skrleta crljenu ječermu, Izvezenu žeženijem zlatom, Krasniem vezom materine ruke, 7

I kićenu bogatu dolamu; Zlatan lanac meće oko vrata, A na glavu kalpak dragocjeni, Na kom draga blistaju kamenja; Staru sablju zlatom okovanu, Od mladosti drugaricu vjernu, Pripasao 0 junačko bedro ; U dolamu sto zlatnieh dukata Umetnuo, da onomu budu, Koji mrtva prepozna junaka; Pokraj srca od Sigeta ključe Zatisnuo, da ih Turčin ne bi Pred njegovom zadobio smrću. Pa kada se bio zaodjeo, Krašan junak u odoru krasnu, T A'/"-i ,v, ,-V

143