Topola

I s vjernijem oprostio slugom, Kano otac sa djetetom svojim, Ode lagan k svojim vitezovom, Te im junak ’vako govorio; «Braćo moja i drugovi moji ! Šta smo mogli, to smo učinili Za dom mili i slobodu svetu I za našeg svijetlog vladara. Požar bjesni; na prostoru malom Izmaći mu, braćo, ne možemo ; Za malo će zasukljat i ovdje, Gdje zaklonak odabrasmo zadnji. Ovdje požar, tamo Turčin ljuti : II u oganj skočiti nam. valja, Te izgorjet kano očajnici; II predati ruke u okove, Ne junaci nego kukavice. Mi, koji smo od mladosti vikli Ne trnuti od mača i puške, Nego smrti u oči gledati ; Mi, koji smo na tisuće smakli, Braćo moja, Ijutieh nevjernika, Znati ćemo i danas umrieti, Kad se j’ zadnji nabrojio časak, Poštenijom za junake smrću, Neg u ognju da tu pogorimo, II Turčinu da ljubimo skute, Dok nam krvnik nakon mukatežkieh, Ko zločincem ne odrubi glave ; Slavno življah, slavno ću umrieti ; Odluku sam odlučio tvrdu ; Tko je junak, odlučit će sa mnom. Otvorimo od tvrdjave vrata; Kad zazjaju od tvrdjave vrata, Prosut ćemo oganj iz topova Na dušmana, da prokrči pute, Pak na njega habro nasrnuti, Te borit se i sjeći junački, Dok smrt slavna u dičnijeh ranah

Svakom od nas ne zatvori oči. Starica nas uči knjiga mudra, Mučenici da su viek prvaci Bolujućeg čovječanskog roda : Oni svojiem mukami ga jače, Oni svojom viđaju ga krvlju. I naš narod mučenik je davni. Sa susjedom jedne krvi braćom, Od koje nas pusto ime luči, Zid golemi prot divljadi turskoj Davno svojom osnovasmo puti, I svojom ga umoždismo krvlju. Tako j’ vječna odredila pravda, Da najbolji na udarcu bude. Mi šačica hrvatske nam majke, Evo i sad odoljesmo slavno Divljieh horda množtvu nebrojenu ; Što bje bolje, pod mač okrenusmo, I smrtnijem zahvatismo zrnjem. Silnik mnjaše : Europa ciela Pod kopito njegovieh konjika Mora svoju podvinuti glavu; A1 hrvatska ova četa mala Zakrči mu pod Sigetom pute; Sve pobjede i sve osvojbine, Što u divljoj snovaše ih tlapnji Grozan vodja divljijeh čopora, Na što mu se daše i sniziše? Eto na tu razvalinu pustu Siget-grada, tvrdjavice slabe, Spomen divljeg dostojna junačtva! Sad još čeka, dok požar zarazi Sto u borbi škrto preostalo, Te s’ sakatom da se krene vojskom Od kuda ga morija doniela. Pa da ove pobiedjene horde Nas u robstvo vode dobitnike? Tko je Hrvat, taj robovat ne će! Narod, slavnu koj’ zadaću vrši,

144