Topola

Taj u borbi propadnuti ne će, Neg’ će iz nje pomladjenom silom I doraslom za svoj život snagom Dignuti se i zasjesti premac U veliko vieće čovječanstva. Bud’mo dakle vršitelji dični Tê zadaće hrvatskoga roda ; Bud’mo danas voljni mučenici Za slavu mu i budućnost liepu. Sporo ide ta budućnost zlatna, A1 će doći, moja braćo draga, Te će djeci povratiti majku I sjedinit braću razsijanu. Zalijmo ju mučeničkom krvlju, Ne bi li joj pospješili horu! Danas dakle umrieti nam valja; Pa šta ako za godinu koju, Dan ii’ mjesec život prikratimo? Smrt je svakom iza ledjâ draga, A1 nam ime poginuti ne će ; Neg’ će živjet slavno, neumrlo U ustiju i spomeni roda, Dičan primjer kasnu naraštaju ! Sto je za me, moja braćo, dično, Ne će ni vam biti od priekora, Danas zadnje ogranu nam sunce, Sjutra drugo ljepše će nam sjati, Nit će kada na počinak krenut!» Sluša četa ljubljenog vojvodu, Komu premca u junačtvu nema, Kako zbori milo i skrušeno ; Cetici je srce omekšalo, Ne od straha, neg’ od božjeg dara; Hoće četa da pogine hrabra Za vojvodu i za vjeru svetu, Za dom mili, smrću mučenika. Pa kad zadnju izustio riečcu, Kliknu četa kao jednim glasom: «S tobom ćemo umriet, gospodaru !»

Zrinjski vrata otvorio tvrdji, Dao prosut oganj iz topova Te široke prokrčio pute, Pa s hrabrenom nasrnuo četom Na nebrojnu zapanjenu vojsku, Te ju junak sa drugovi svojiem Kano lavi poljem razganjaju. Bježe Turci na obadvie strane, Raztvaraju pute za junake, Pa da vidiš, srce bi ti reklo : Da će četa iznijeti glave, Provaliti kroz carevu vojsku, I umaći k milom zavičaju. Dokle četa razganjala Turke, Urnebesna gruhnu lomljavina, Plam zavitla golem do oblaka, A tvrdjava, ko vatrena gora, Bljunu biesna drvlje i kamenje. Sitnu lavu i žeravu gustu, Strah i trepet po carevoj vojsci. Na taj triesak i ornjavu strašnu Razvedri se lice u junaka, Kano da ga težka briga minu. Vjerni sluga oganj pri taknuo, Gdje pohrana bila od streljiva, Te zakopô tisuće dušmana, Sto u tvrdju nagrnuli bjehu, A s dušmani slabo i nejako, Sto u tvrdji zaostalo jadno ! Siede starce, ranjene junake, Nježne majke i djevice čiste, I dječicu, žalost roditelja! Blago njima, koji izdahnuše, Zakopani u svojoj zemljici, Smrt ih nagla milostivo rieši Od nesreće, još od robstva veće, Od sramote i divljieh požuda Zvjerovita biesna đušmanina,

145

Hrvatska Antologija.