Topola

Te umrieše smrću mučenika U čistini nevinosti liepe ! Kano gromom udarena stoji Sva careva nepomična vojska, A1 ne stoji ona četa mala, Neg’ krvave prti nožem pute ; Pa da vidiš, srce bi ti reklo : Da će četa iznijeti glave, Provaliti kroz carevu vojsku, I umaći k milom zavičaju ! Kad se Turci malko osviestiše, Sletješe se paše i veziri Da tjeraju rdje na junake ; Ne će im se do na dohvat noža, Ne će im se do na dohvat sablje ; Iz pušaka rdje udariše. Nije puška junačko oružje, Rdja übi na glasu junaka! Tri ga smrtna pogodila zrna, A1 u njega tri srca junačka, Tek mu jedno igrat postanulo; Pak da vidiš, srce bi ti reklo : Da će četa iznijeti glave, Provaliti kroz carevu vojsku, I umaći k milom zavičaju ! A1 je nada srcu varalica ! Sve to žešće objatiše Turci, Žešći zamnje cikut iz pušaka; I četvrto pogodi ga zrno U zlo mjesto, sred junačke grudi. Zaljulja se junak od udarca, Priskoči mu mladjan četovodja, U koga se nekoć zagledalo Divno čedo, četi pri odlazku, Pak pritište k srcu ranjenika, A1 sasuše opet oganj Turci ; Mrtav pade mladjan četovodja, A Zrinjskoga prosukaše zrnja, Te za mrtviem obori se drugom.

Trudnu glavu skloni na desnicu, AI i ovu prelomiše zrnja ; Klonu ruka, a glava se spusti Na mladoga prsa mučenika. Dva se mila stase prijatelja Razstajati jedan od drugoga, Duh lagašan od sakata tiela. Po blijedu umirućeg licu Neizrečen divan posmieh sinu, Kano zadnja od sunašca zraka, Kad se s dankom na razstanku ljubi. Blagi genij, što je stazom slavnom U dičnome vodjaše životu, Na prielazu u novi mu sada Pruža svoju Ijubaznicu ruku. Čini mu se, kô da majku vidi, Da vesela prama njemu grede, Da na vruće pritište ga prsi. Da žar čuje od cjelovâ njenieh, Za cjelovi pozdrav neumrli : «Sinko, roda dostojni i majke, Vjeru danu ti održa vjerno. Zviezdam će ti ime okovati, I slavit te do sudnjega dana Tvoga roda zahvalno potomstvo». Ugasi se zor mu u zjenicah, A noć vječna koprenu povuče, Neumrla zakriliv junaka. Zadje sjajna sa vidika zviezda, Nad hrvatskom kakva, jaoh ! zemljom Od tada se ne pomoli više ! I četica izginu mu hrabra. Popadaše, boreći se slavno Oko mrtva vojvodina tiela, Te se diže oko njega krugom Od mrtvijeh gomila tjelesâ, Krvav vienac tolikom junaku ! Tek ostade sretna osmerica Da živ svjedok ne bi uzfalio,

146