Topola

Koji no bi pripoviedô rodu Slavna djela sigetskog junaka, Kakvom dičnom dokončao smrću, I kako se junak uzvisio Neumrloj vrh tjemena slavi, I kako se odužio majci ! * * Oj hrvatska domovino krasna, Plodna majko hrabrenieh junaka, Al ne uviek složnijeh sinova ! Obrati se k hrvatskomu rodu, Kano k sinku kneginja Jelina; Ožari ga žarom od ljubavi, Da se braća medju sobom ljube;

Orosi ga svojiem blagoslovom, Da mu sreća budućnosti sine ; Zadahni ga svojiem uzdisajem, Da mu čiste razviju se ćuti; A hrvatskiem daj prišaptni majkam Kakva bješe kneginja Jelina, I kakova odgojila sina. Usadi im sjeme u srdašce Od ljubavi prama rodu svomu, Ne bi 1’ koja porodila Zrinjskog, Porodila, rodu odgojila, Da sjedini braću raztrovanu, Da neslogu izčupa otrovnu, Pak složnijem da silama roda Opet ime proslavi hrvatsko ! Vladislav Vežic.

U oči grahovskog boja. (Iz «Osvetnikâ» ; Luka Vukalović.)

Jutros rano liepo nebo bilo, Vedro bilo pa se naoblači; Crna magla vrhom ovi glave, A s vrhova i u ravan sadje; Taka magla nigda pala nije, Jadan druže, ako rosu krene, Težka dažda i proliva težka Niz vrleti u Grahovo plavne ; Ne će ostat drvlje na kamenju, Nit vresika trava u čimenju. Ja ne žalim drva ni kamenja, Nit vrijeska, ni sićana pieska; Već ja žalim svione barjake I bijele žalim čadorove, Gdje će njiha voda oplaviti. Po nebu se pognaše oblaci, A po zemlji podjoše junaci ;

Mirko viknu, kan’ da jelen riknu : «Na noge se, moja braćo draga; Knjigonošu vratili su Turci ; Ne će Turci našeg svjetovanja, Svjetovanja niti mirovanja, Preziru nam vjeru i besjedu, A psuju nam knjaza gospodara ; Na zlo su se opremili Turci, Pa sa zla ih nitko smetnut ne će ; Ali će ga i nać’, ako Bog da ; Njihovo je uviek zaimanje, A mi valja da odužujemo, Sto im kod nas stoji za ukrivno. Za mnom, druzi... al na vatru živu ; Znate, da su izućeni Turci Konjanici i brani vojnici, Kano što su u franačkog kralja;

147