Topola

Već jedini sokolovi sivi, Sve dvojica jedan do drugoga, Svak za ime Boga istinoga, Za krst častni i za vjeru slavnu I za svoju na ramenu glavu; Ja ću svoju ponijeti prvu ; Krstaš-barjak nek mi uz nju hoda. Da se znamo, na koju smo stranu E Novica, moja desna ruko, Ti ćeš jurit na topove bojne; Topove nam utrnut valjade, Jere s njima nema nadmetanja Dugoj pušci i desnici ruci; Ja ću suhnut na čadorske straže, Na spahije i na suharije ; Znat valjade, da se poslušamo, Da nam puno nema puškaranja; Po dugačku izpalite diljku, I malijem po zalogaj dajte. Pa za britko gvoždje prianjajte, Ne bi li se vojska zaširila, Tad bi topi ošutili sami ; A kad topi uduhnu gruhanje, Izgubit će i vojska ufanje; Ne će znati, kud će sijevati, Onda, braćo, podvojite snagu, Što možete pa i ne možete ; Koljite se po polju krvavu Ljutim zubma i jataganima; Bog će dati, shrvat ćemo Turke ; Pa kad danas njima odolimo, Više njima nije zavraćanja, Niti će ih srce poiskati Za mojega i vašeg vijeka, Da nas ciknu na poljanu bojnu. A vi Cuce i Bajice ljute, Vama nema zapoviedi stalne; Kud godj znate, onda udarajte ; Prvi stići, prvi udariti,

I junačke omrsitl ruke ; Doslje vi je to starina bila. Teke skladno, druzi, i ljubavno ; Ako ve je odnihala majka I mužkijem opasala pašom, A junačkim dovikala glasom : Ne štedite tijela za rana, Jer ste vikli njiha donositi Na pohvalu i do sada majci, Pa su vi ih izviđale majke; Niti glava za samrtna dara, Nijesu vi od suhoga zlata; Pa da biše i od zlata bile, Ne bi veće ciene zadobile, No kad krstu odkupe se krvlju I za slavu umru na mejdanu, Tko pogine, da ga spominjemo Na Cetinju u Petrovu hramu Do godine i u Spasovomu Ako Bog da na Grahovcu davnu ; Tko ostane s poštenijem glasom, Neka pije na Cetinju pivo, I svijetle nek dere kolajne, Što će njemu poklonit Danilo I što će mu darovat Darinka, Za kalpakom sokolovo perje.» Stade jeka humca viš Grahovca Stade zveka toka i jaraka, Stade cika srčanih junaka; Od pećina odlijeću škriljke, Pa ih zvrka stoji pod oblake, Izpod tvrdih peta junačkijeh ; Borci grnu ko kad vuci srnu Niz točilo uz orljavu strašnu, Kad nazriju hiljadu ovaca, Pa jalova čini im se mesa Ni zakusak zapast svakom ne će, A kamo li dosta krvi vruće; Ter se plahiem nadticaju tekom,

148