Topola

Da ujagme i krvi i mesa ; Toli Mirko i njegovi druzi, Željni boja i turskijeh šija, Žudni klanja a i puškaranja, Soriše se niz orlove stiene, A za njima stupi magla tavna, Magla tavna od neba do tala. Magla pade, da sakrije vojsku, Ne bi li je nitko ne vidio ; A1 je vidje Vukalović Luka, Pa ih mogô sbrojit četenike, Pa ih Luka i u glavu znade, A on ih je i ročio tuđe, A i oni za Lučina znadu, Da nekuda po brdijeh vrlja Krijuć živu u stijene glavu, Od Spasova nadajuć se spasu I od braće na Grahovcu glasu, Dat će mu ga, žalit mu ga ne će, A i Luka odzvat će se harno ; I on suhnu, kô da se pomami, Pa družini besjedio Luka; «Malo nas je, moja braćo draga, Malo nas je, al smo mučenici; Kad će doma mučiti nas Turci, Bar neka nas muče danaskare Na Grahovu, na mejdanu bojnu, Gdje nas žarko gledati će sunce, A bratinske zakopat će ruke Eno brata ! njim nevolje nema, Da im kuće crno nose ruho ! Al su svoje ucvielili majke, Pa došli su za nas gubit glave . . . Ne štedimo ni mi jur svojijeh Za nesreće i većeg užasa, Već ginimo pa i nastojimo, Jer nemamo kuda kući doći. Vidjeste li vojevodu Mirka, I do njega Cerovića živa?

Da su s nami ta dvojica sami, Ne bi više trebovalo Turkom Da im bude za krvave glave . . . Pravo Mirko udrit će na Turke, Kud im gladne zievaju cievi ; Ej ! davori, junačino drevna 1 A mi ćemo za vratove zaci ; Pa znate li, vjerenici druzi, Sto no svirke i borije cviele, Oniem im se zapovijed daje, Kud će udrit, na krilo-koje li; Gledat ćemo, da je zaduhnemo, Pa ćemo im uraditi smeću, Nek ne znaju, kamo da se kreću; Baš ko pčele bez matice rojne, Tako oni bez borije vojne Udarit će i tamo i amo ; A mi ljutim gvoždjem dočikajmo I k topovim strugu otvarajmo ; Ako nama božja sreća dari Ter topovom oganj potušimo: Uzeli smo cieloj sili snagu, Naš je mejdan i naša popievka ; Puške palit dati im se ne će, A noževa ne nose nizami ; Klat ćemo ih kô Ijetošne brave, A sjec ćemo kô kupusne glave». Udri hajduk, i u maglu zadje; Za njim sliedi trista branih druga, Bit će trista od tabora ruga. Eto, vilo, savedosmo vojske, Pomiešasmo kršćane i Turke, Zavadismo i lave i vuke I gvozdene sastavismo ruke ; Sad nek rade, što je njima drago, II se klali ii se milovali ; Ako bi se htjeli milovati : Milovanju ne bi kraja bilo ; Ako 1’ su se na klanje sabrali:

149