Topola

Romantički epos.

Boj Krunoslave sa Sokolicom. (Iz V. pjevanja «Osmana».)

Uzrastom je Krunoslava Jakno u gori vita jela, Oružje joj ures dava, Konj je pod njom brza striela; Glava, prsi i sve ostalo Pod zlatom je zlato u njega, Usred čela neg’ što malo Srebrna mu stoji biljega. Na štitu joj ptica bješe, Kâ se u ognju prži sama, Gleda u sunce, pismo piše: Mrem, za, živjet s tvoga plama. Sokolića od sokola Bistru i hitru sliku ima; Ponosita i ohola Uzrastom je nada svima; I konj pod njom sivi soko Sokolova nosi krila, Srce oganj, plamen oko, Snieg njegova dlaka j’ bila. Na nje štitu zvier je ona, Proć mjesecu jasnom s nebi Kâ se klanja svim priklona S pismom odsgar: «Samom tebi I »

Car mladjahan s jedne strane Liepu svoju okom slidi, I dobita da ne ostane, Vene, čezne, gasne, blidi. Veli : «Ne den’, da se uputi Tuj bez mene, moja mila, Ako uza se na boj ljuti I mê srce sad si odnila. Tko dobude tvû lipotu, Pridobit će mene istoga, 0 mê duše drag životu, 0 carice srca moga. S druge strane stoji pun slave Mlad kraljević svietle sreće, Put hrabrene i gizdave Podunavke oči meće. Čeka gledat od nje ruke Čudna djela i velika, Znajuć, da ona ima odluke Tiem slobodit vjerenika. Svaka j’ spravna u toliko Zatočnica u vrloći Doć’ na bienje veće priko 1 ukazat, kê je moći.