Topola

Polje ravno i široko Sred dvie vojske mjesto j’ njima, A sunčano svietlo oko Svjedočit im jakost ima. Tu s dva kraja vihra brži Suproć konju konj se tište, I objema se koplje skrši U najprvo susretište. S obje strane hrlo tada Vitežka se sablja trže, Plaho leti, jako pada, Gdi ju desnica snažna vrže. Vrh oružja gvozdobita Gradi udarac težkieh se ore, Skaču i lete iskre iz štita, Biela oklopja plamom gore. Nagli konji strelovito, Kud ih hitre ruke obrću, Sjemo tamo viju se u vito, S desna, s lieva, svud nasrću. Jednu snagu, jedno u doba U jednakoj sili od ruke Ukazaše srca oba, Ni medju njim bi razluke. Tvrdi štiti, cieli oklopi, Još izranjen nije nitko, Ničje krvi još ne popi Jedne kaplje gvoždje britko. Pune srčbe i čemera One u sebi buče time, Jak na vihru od sjevera Dubje u gori posred zime. Na stremeni su obje stale, I ako ne izda sila mnoga, Udarcem se jednim hvale Svrhu doniet bienja toga. Ali zamah jedno prieti, A udarac drugo ukaza :

Kaciga im s glave odleti S jasnom tvrdjom od obraza; Zlato prosut pram razveza, Zasjaše oči, svanu lice, Odkriše se dva viteza, Dvie mladjahne djevojčice. Jakno sunce iza oblaka Draže objavi svê svjetlosti, Iza oružja sviću taka Dva sunca ova od lieposti. Bez uzdaha tko ih gleda, Ter mu dano gorjet ne bi, Ili stvoren vas je od leda Ili srca ne ima u sebi. Na svanuća neufana Od ljepote izabrane U obje vojske sa svieh strana Lete stride, dažde rane. Nova robija, novieh sluga Odsvud vrvi množ velika, Pače u vojsci vojska j’ druga Zaplienjenieh Ijubovnika. Lete oblaci od uzdaha, Od pogleda vojske teku, Svačja srca čeznu od straha, Da obje mlađe zla ne steku. I toliko svak to haja, Da na konjieh strelovitieh Sunuše se s oba kraja Dvie dubrave kopja vitieh. Sjaju sablje, dažde strile, Trublje trube, konji rže, I pod silu s nagle sile Djevički se boj razvrže. Razmeće se i zameće Boj iz boja hudji i jači, Sretaju se usred smeće Kopja i štiti, sablje i mači.

152