Topola

198

Ne rodili ga Mletci, dvori sreće, Već slavski krš, već robstvo, bieda, nužda Dalmatia vojnik čuva velje vieće, Manina čuva, Mletkom svietlog dužda. Ta takovu mu daše zapovied, Gorostas čovjek, golubinja duša, Glavara svoga vazda vjerno sluša. U silni zvonik upro mrki gled, Pa onda dalje crnim okom krene, Gdje povrh mora zlatni mjesec sieva, Gdje valovje se igrajuć prelieva. Sta I’ ono traži nakraj biele pjene? Daleko, dalje letjela mu miso, Kamenit u snu javlja mu se kraj, Kućarica, gdje majku svoju siso, Sred maslinica kršan, skroman raj. Pred kućicom mu mlada žena sjedi, Plamenito joj oko morem bludi, Kô ovaj mramor obrazi joj bliedi, Cedance milo driema joj na grudi. Mladići drugi skaču podno griča, Vragoljasti se oko sestre sgrnu, Starinsku bajku maloj braći priča, I pjesmu im je na to zapjevala; Ah glas joj, rek bi, golubinji guk, Divotno drhće diljem morskog žala Hrvatice joj pjesme sladki zvuk. Taj zvuk mu zvoni s tisuće pjesama, Tim glasom pjeva on sred božjeg hrama ■ Čuj, odbi ponoć mrk se junak prene, Uminuše spred oka mile sjene. Ne rodili ga Mletci, dvori sreće, Već slavski krš, već robstvo, bieda, nužda, I stisnuv pušku čuva velje vieće, Manina čuva Mletkom svietlog dužda, Jer takovu mu daše zapovied. Tek tajnom munjom ženica mu sjala, Tek tajnom suzom smuti mu se gled, A tajna suza na kamen mu pala.