Topola

102

da nam oprosti grijehe) ali je s pomoću i milošću božjom ipak bilo bez prikora. S toga, kada u tebi, u kojem ostaje slika moga tijela, ne bi isto tako sjale i duševne kreposti, ljudi ne bi vjerovali, da si čuvar i nosilac besmrtnosti našega imena, a radost, što bi je ćutio, bila bi malena, kad bih morao gledati, da je neznatniji dio moj, t. j. tijelo, preostalo, a da se bolji, t. j. duša, po kojoj će se naše ime u blagoslovu sačuvati među ljudima, izrodila i izopačila. Ne velim ja to tebi zato, što ne bih imao vjere u tvoju krepost, koju sam već davno prokušao, već zato, da te sve jače obodrim na dobro. Ovim pak riječima, što ti ih sada pišem, nije baš ta svrha, da uznastojiš kreposno živjeti, već da se veseliš, što tako živeš i da le osokolim, da i u budućnosti tako živeš. Da ti to pođe za rukom, lasno ćeš se sjetiti, kako nijesam ničesa štedio, već da sam te tako potpomagao, kao da nemam druge sreće na ovom svijetu, van da te jednom za svoga života vidim potpuno valjana ne samo u kreposti, pristojnosti i poštenju, nego i u svjema slobodnim i pristojnim znanostima ; da nemam druge sreće, nego da te po svojoj smrti ostavim kao ogledalo, koje će pokazivati sliku tvoga oca, pa ako i ne upravo tako izvrsno, kako ja želim, a ono barem u nadi. No premda je moj pokojni otac Grandgousier, blažene uspomene, sa cijelim svojim marom nastojao, da napredujem u svakom savršenstvu i političkoj mudrosti, pa premda moje pregnuće i moja revnost zadovoljavahu, nadmašivahu njegove želje, ipak, kako možeš i sam vidjeti, ne bijaše tada vrijeme umjetnostima tako povoljno, kao sada. Ja nijesam imao toliko dobrih učitelja, kao što si ih ti imao. Vrijeme bijaše jošte tamno, a puno tragova nesreća