Topola

112

kazuje“. U Rabelaisovo doba bijaše vladanje Skolastike još neskršeno, jer joj ga niti reformacija ne mogaše tako brzo oteti. Njezin se utjecaj pokazivao navlastito u školi. Rabelais pregne, da joj tu moć ugrabi. U njegovo vrijeme upotrebljavali su pri obuci gotovo samo školastičke učevne knjige. Metoda bijaše iz njih uzeta, te je služila formalnomu cilju, što ga ti filozofi postavljahu svojim Studijama. Što se učilo, učilo se s obzirom na crkvu. Ni u Luterovo doba ne bijaše drukčije. On veli: „Dâ, što se dosele učilo u visokim školama i samostanima, nego li da mladići budu magarci, panjevi i klade? Po dvadeset, po četrdeset godina su učili, pa nijesu znali ni latinski ni njemački“. (Schmid, Encyklopädie. čl. Luterovo doba.) On potvrđuje svojim vlastitim iskustvom, da je üboga mladež kao u paklenim i ognjenim mukama bila mučena „de Causalibus et Temporalibus“, i da je dječak dvadeset do trideset godina učio o Donatu, pa ipak ništa nije naučio“. On se tuži, „da su malo po malo propale sve umjetnosti i jezici, a da je mjesto valjanih knjiga đavao uveo lude, beskorisne i škodljive fratarske knjige : Catholicon, Florista, Graecista, Labiryntus, Dormi secure i ovima slične tako, da je latinski jezik nisko pao, a nigdje nije preostalo ni spretne škole, ni nauka ni učevnoga načina“. Ne smijemo dakle misliti, da se s reformaeijom temeljito poboljšalo školstvo. U Francuskoj su je okrutno ugušivali, premda je u toj zemlji imala svojim očitim pristalicama nekoliko prosvjetljenih ljudi, pa ni u Njemačkoj se škole nijesu njome potpuno koristile. Ni tu se ne mogahu oteti načelu, da sav nauk mora služiti crkvenim svrhama, pa s toga preporučuje Luter vijećnicima sviju gradova Njemačke, neka bi gradili kršćanske škole: „Pa ako već takov dječak, koji je latinski učio, za tim nauči kakov zanat i postane građaninom, eto ga imate u zalihi, hoćete li ga trebati za vijećnika ili za što drugo. Takov mu nauk ni malo ne će škoditi za hranu, svoju će kuću tim bolje upravljati, a osim toga je obrazovan i pripravljen za propovjedničku službu, gdje će ga trebati“. U Francuskoj su školastičari našli znamenitu potporu u pariškom sveučilištu. Počevši od petnaestoga stoljeća