Topola

138

Promatranje njegove okoline, njegovanje praktičnoga razbora, stjecanje znanja, koje če uzgajaniku kasnije koristiti, napokon vježbanje u ponašanju, koje jo prama njegovu budućemu položaju: to su svojstva, što ih Montaigne, Locke i Bousseau s Rabelaisom zahtijevaju cd svojih uzgajanika. Praktičan razbor obrazuje život više nego škola. Ipak može pobudljiva obuka mnogo doprinijeti k obrazivanju praktičnog razbora i vrsnoće za zvanje, ako samo tu obuku podaje učitelj, koji je znade primijeniti na svijet i koji sam imade životnoga iskustva. Montaigne veli (str. 57.): „Stari su htjeli u obuci poći najprečim putem. . . . Djecu su u razboritosti, poštenju i odlučnosti učili ne samo riječima, već su se morala u tom samostalno vježbati činom. . . . Kad su jednom upitali Agezilaja, što bi on htio da djeca uče, odgovori : „Ono, što im je činiti, kad odrastu“. (Str. 26.): „Onda nas tek uče živjeti, kad već nestaje života. .. . Našemu se djetetu žuriti. Obuci se ne smije posvetiti više od 15 —16 godina; ostalo treba za rad. Upotrebimo dakle to vrijeme u potrebitu obuku“. (Str. 34.): „Volim, da uzgajanih svoju lekcije obavlja činom, nego riječima. Neka je ponavlja u svojim poslovima“. (Str. 7.): „Koristi obuke neka ne prosuđuje po tom, koliko je zapamtio, već po tom, kako ju je u životu upotrebio“- (Str. 54.): „Mi se ne učimo za život, jveć za školu (Non vitae sed scholae discimus). I u učenju ezikâ imade Montaigne na umu praktičnu korist“. (Str. 4L): „Pad bih prije znati svoj jezik i jezik svojih susjeda, s kojima ponajviše općim. .. . Bez sumnje, velik je ures grčki i latinski jezik, no preskupo ga plaćamo“. Locke (§. 94. str. 110.): „Pošto se ne smijemo nadati, da će uzgajanih imati dovoljna vremena i snage, da sve nauči, uložimo sav trud u ono, što je najpotrebnije, a osobito imajmo pred očima ono, što će mu u svijetu biti od najveće i najčešće koristi. Seneka se tuži, da se u njegovo doba postupalo posve drukčije, A što bi tek rekao, da žive danas, kadno kućni učitelji smatraju svojom glavnom zadaćom, da sobe za učenje i glave svojih učenika napune takovim piscima ? Imao bi više razloga, da reče: „Non vitae sed scholae discimus“, nego li