Topola

22

nosti, udobnosti i sviju plemenitih zabava poljodjelstva i seoskoga života“. 1 Ni tuj nije prestao uspješno baviti se liječničkim zvanjem, no to, kao i općenje i prijateljevanje s najslavnijim ljudima i najboljim piscima svoga vremena, ne mogaše Eabelaisova nemirnoga duha prikovati uz jedno boravište. Do god. 1543. nalazimo ga u Normandiji, u Tourraini, u Basmetti; sad se zabavi u St.-Ay-u kod Orleansa, sad u zamku Langeyu. Odavle prati svoga zaštitnika Yilima du Bellaya u Piemont, te je prisutan, kad ovaj putujući u Tarare umire (111. knj. 21. pogl. i IV. knj. 27. pogl.). Također i u svom rodnom mjestu Chinonu, koje mu bijaše vazda milo, i kojega se u svom romanu tako često sjeća, zabavio se nekoliko vremena i tom zgodom marljivo pohađao krčmu de la Oave-Peinte (Slikana pivnica), koju tako opširno crta u 35. i 36. poglavlju Y. knjige svoga Pantagruela. Za svoga je putovanja Eabelais malo što učinio, da dovrši svoje djelo, koje je svijet očekivao sa čeznućem. Poslije svoga puta u Chinon napisa napokon 111. knjigu i pojedine partije iz nje pročita pred svojim prijateljima. No vrijeme ne bijaše povoljno, da objelodani svoje djelo, jer Dolet je čamio u uzi. Periers se sam übio u tamnici, samo da se ukloni smrti na lomači. Njihova ga sudbina, kno i Maratova, koga su progonili, jer bijaše Calvinov prijatelj, savjetovaše, da bude jako oprezan. God. 1545. dobiše napokon moćni prijatelji piščevi dopuštenje od kralja Franje 1., da smiju tu knjigu objelodaniti. Unatoč sumnjičenju i progonu tadašnjih humanista i prijatelja reformacije, bijaše Eabelais ipak tako smion, da je izdade pod svojim imenom, čega se kod svojih prvih dviju knjiga nije usudio

‘'Thomas Corneille (1625. —1709.) izvješćuje u svojem Geografskom rječnika, da su još n njegovo doba pokazivali Babelaisovu sobu u Kantorova stanu.