Topola

64

otvorene značaje, koja napokon, poput lagana plamena, ulazi u cijelu dušu. te joj oživljuje sve česti. U Gargantui nam i Eudemonu pisac predočuje srednji vijek i moderni dud te ih uspoređuje. Ako nam se u ostalom čini, da ovaj maleni pozorišni prizor nije dovoljan kao kritika školastičkog duha; ako nam on ne kaže dosta jasno ono, što moramo iz njega nagađati, analiza nekojih drugih mjesta iz Eabelaisova spisa konačno će utvrditi naše ideje, te će nam dopustiti, da jasno razheremo, ono što naš pisac spočitava obuci srednjega vijeka. Ponajprije kao čovjek renesance (preporoda) zaljubljen u remek-djela starine, Eabelais se gnjevi, ili radije ruga se, (on naime svoj gnjev gotovo uvijek očituje ironijom, a svoju Ijutost grohotnim smijehom), ruga se onoj pedantičnoj književnosti, koja je na svijet dala malo izvornih djela, ali u kojoj su kao iz zemlje nicali komentari, brbljava tumačenja i cjepidlačarska istraživanja. S druge strane Eabelais u svojoj borbi sa srednjim vijekom nije samo učenik preporoda. I njega je zahvatio dojam informacije, uz koju malo da nije pristao. Calvin ga je neko vrijeme držao za svoga. No vratimo se Gargantui. Kad se njegov otac Grandgousier poslije razgovora s Eudemonom, uvjerio o njegovoj nespretnosti i gluposti, raspali se, pa htjede s mjesta übiti školnika Jobelina. No predomislivši se, zadovolji se time, da mu je pokazao vrata, te svoga sina povjerio Ponokratu, učitelju mladogaEudemona, daše u njegovim rukama započne nov uzgoj. Zabilježimo to ; Eabelais povjerava uzgoj svoga uzgajanika jednomu jedinomu učitelju, kao što će kasnije i Eousseau učiniti sa svojim Emilom. Ponokrat vodi svoga učenika u Pariz, no pod živu glavu ne će da Gargantua polazi sveučilište. Još mu je manje na umu, da ga zatvori u onaj tužni montaiguski