Topola

65

gimnazij, koji bijaše zloglasan zbog željezne stege, i u kojem tri čovjeka, određena za posve različne uloge, sjeđahu jedan za drugim u istim klupama i to ; Erazmo, Calvin i Loyola. Eabelais nije imao dobra mnijenja u opće 0 internatima, a osobito o montaiguskom. Evo kako se Ponokrat ispričava Grandgousieru, što nije u nj smjestio Gargantuu : „Mnogo bolje postupaju s kažnjenicima Mauri 1 Tatari’; bolje je razbojnicima u tamnici, dapače psima u vašoj kući. nego onim jadnicima u tom zavodu. Da sam pariški kralj, vrag me odnio, ako ga ne bih upalio, da ognjem izgori i upravitelj i učitelji, koji dopuštaju, da se ovakove nečovječnosti zbivaju pred njihovim očima“. 1 Rabelais nije didaktički izjavio svoga mnijenja o pariškom sveučilištu; no vrlo je Jasno pogoditi što je o njemu mislio, kad pročitamo govor, što ga stavlja u usta jednomu od profesora toga sveučilišta, koji se tobož zvao magister Janotus de Bragmardo. Onaj se razmeće apsurdnim silogizmima; argumentiše in modo et in figura sa svom suvišnom prtljagom silogističke dialektike. Dapače pisac mu pridaje izreka nekorektne latinštine, koja bijaše i odviše u modi u to doba, n. pr. Ego habet bonum vino. Gotovo nema sveučilišta toga vremena, koje je Eabelaisova mašta poštedjela. Sjećajući se zgoda svog nomadskoga života, svojih đačkih putovanja, šalje Pantagruela, da putuje od grada do grada, te se u svakom zaustavi, da na nj odapne svoju satiričku strjelieu. U Poitiersu se puno okoristio, no đaci su vrijedni, da ih čovjek sažaljuje : „jer premda imadu katkada prosta vremena, ipak ne znadu čime bi probavili vrijeme“. U Bordeausu Pantagruel ne

1 Knjiga L, pogl. XXXVII,