Topola

75

upravo karakteriše, to je zanosno proučavanje starine. Rabelais bolje i od kojeg tadašnjega pisca u svojoj ličnosti prikazuje duli „preporoda“. S kojom li radošću pozdravlja tiskarstvo, pronađeno „božanskim nadahnućem, da na svjetlo izdade djela Grka i Latina!“ Kako se živo ljuti na neprijatelje starinske knjige! „Kako je to, piše svomu prijatelju Tiraqueau-u, da usred svjetlosti, koja sja u našem vijeku, i kad se nekim osobitim dobročinstvom bogova preporađaju najkorisnije i najdragocjenije spoznaje, kako je to, da se jošte nađe ljudi, koji ne mogu ili ne će da skinu oči s one gotske magle, kojom bijasmo obaviti, mjesto da se dignu k sjajnoj svjetlosti sunca“. 1 Među starima, rek bi u ostalom, da je Rabelais volio Grke, a među Grcima Lucijana i Platona. Ta dva imena, jedno skeptičkoga rugaoca, a drugo zanosnoga idealiste, združena u Rabelaisovu divljenju, veoma dobro razjašnjuju dva lica, dva pogleda njegova genija. Ljubeći, obožavajući neznabožačku književnost Rabelais se pokorava općemu pokretu svoga doba. No što je njemu vlastito, što sačinjava njegovu pravu izvornost u uzgojnoj umjetnosti, to je njegova žarka ljubav spram znanosti, a osobito spram prirodne znanosti. Čini se, da je Rabelais ljubio narav na dvojaki način ; kako je ljube pjesnici i sanjari i kako je ljube učenjaci : kao oni, koji hoće da gledaju i da joj se dive u veličanstvenoj različitosti njezinih oblika, ter kao oni, koji hoće da je proniknu u tajnosti njezinih vječnih zakona. Time Rabelais čudnovato za sobom ostavlja i pretječe svoj vijek, gdjeno knjige krivo čine prizorima prirode. Time on pripravlja i naviješta Rousseaua. Imade li još koji drugi pisac u šes-

’Nisard, Histoire de la littérature française sv. 1. str. 261.