Topola

46

»Zdje počivaet raba Božia Poleksia, kčer gospodara Georgija Petrovića, verhovnago vožda serpskoga naroda, im mati njezina Jelena gospodja lepo je sarani Stevana mladenca o desnuju jeja na 1812. Ijeta mjeseca . . .

Pogovara se, da su u tom grobu sahranjene i kosti Karadjordjeve lubanje. To će se doznati, kad se grob otvori, da se Poleksijine kosti prenesu na Oplenac.

Isto tako u tom groblju sahranjen je Karadjordjev buljuk-baša Petar Jokič, koji je, vojujući sa Karadjordjem, učestvovao u ne manje nego šezdeset i pet bitaka. Sahranjen je ovdje i jasenički knez Andrija Jokić, kao i sveštenici topolske crkve od godine 1817. iz porodice Popović - Djordjevič, čiji članovi prota Djordje sa svojim sinovcem Čedom i dan danas vrše svešteničku službu u Topoli zajedno sa protom Stevom Gužvićem. Njih trojica su mi u svemu bili na ruci prilikom moga boravka u Topoli.

Covjek, sa kojeg se je Topola proslavila, stup temeljac današnje naše vladajuče dinastije Karadjordjeviča, Vožd Karadjordje, bio je u svakom pogledu uzor čestitosti, nesebičnosti, umjerenosti, neustrašivosti i vječito su mu za vrijeme cijele njegove vladavine pred očima lebdili jedino narodni interesi. O njemu pripovijeda jedan ruski diplomata sa največom pohvalom, kako je bio nesebičan, nezainteresovan i pravi iskreni rodoljub. Priča za Karadjordja, da mu je na rastanku rekao ovo: »Upamtite dobro, da ja ne želim ništa drugo, nego da vidim otadžbinu oslobodjenu od turskog jarma; tada ću se odreči svega i ponovno ću se vratiti svomu plugu. Od ruskog cara ne tražim za sebe nikakvu milost; molim da mi pošalje samo sve ono, što je nužno za ratovanje.« Spoljašnje je bio ugledan, visinom je nadmašivao ostale Ijude, no glas mu je bio tanak ali jasan.