Učitelj

Samoobrazovanje učitelja 798

а

prema svojoj sposobnosti — ali neka nam uvek ostane svest da je snažan plemehit osećaj ono najpotrebnije i punktum saliens svega.

Um proširen i dubok tako rekavši do stži i do u temelje duše, srce zapaljeno kao sjajni oganj u kakvom najaktivnijem tvorničkom stroju, a valja, ta kruna sviju naših moći, da bude јака kao stihijske sile u prirodi i onda se stvaraju dela trajnih i osveštanih vrednota. Hladan razbor i um neka se ogrije vrelinom srca i sve to pokrene nesavladivom snagom volje, pa će svako ·elo ovakovog pojedinca sticati biljeg neprolažnosti i večnosti.

Ne treba nikom bogat duh šarolikim znanjem, a srce hladno i siromašno uzbudljivim osećajnostima, jer više vredi drugo nego li prvo, budući da je ono prvotnije i elementarnije.

Svo znanje, sposobnosti i razne veštine preuzete gotove od drugih uzgajitelja i obrazovatelja bleda su slika u vrednosti spram onih vrlina, kojeno sami prisvojimo i u sebe usadimo odgajajući ih neprestano. Obrazovanost svakoga čoveka postaje delotvorna tek onda, kada se je sama prisvojila i izgradila. Mnogo manje koristi ima se od osebina stečenih od drugih, nego li od onih osebina, koje smo tako rekavši iz svoje krvi izaželi i ofhranili.

Jasno је, да је izgajanje i obrazovanje stečeno u školi, društvu ili putem knjige i okoline samo slabija pola ome etape konačnog realnog obrazovanja i uzgajanja karaktera, koje se dostatuo stiče samo ako se izvadi i istrgne poput živog mesa iz svoje viastite nutrine. Tako misli i Keršenštajner, kada kaže: „Oko dvađesete godine Života prestaje u bitnosti heteronomni uzgoj karaktera, ukoliko proistječe od roditelja, uzgajitelja, učitelja. Autonomni treba da počne“. Taj pak autonomni uzgoj uzimam kao uzgoj u pravom smislu reči, kojemu je heteronomni samo pređdigra.

Zato i vidimo u svim sredinama ljudskih zajednica, da su svi znameniti i udivljeni vredni ljudi svoja sjajna dela stvorili i sačinili zaslugom vrlina stečenih i skovanih na sopstvenom svom ognjištu i uzetih iz vlastitih njedara. Primena ove konstatacije uveliko je značajna za poziv narodnih učitelja, |er su oni kao takovi jednaki pojmu irajne integracije — pribiranja ili skupljanja vrednostiy ili kako mi obično kažemo: učitelj ima da bude doživotni učenik, jer samo onaj može da druge uzgaja i poučava koji je sam dobro naobražen i karakterno uzgoj•n. Ili kako u prirodi sva bića podležu napokon desintegraciji — rasipanju ili raspadanju — to baš i leži težište vrednosti svakog učiteljskog lica