Učitelj

refleksa. Pavlov misli da se jeđan veliki deo a možda i cela delatnost viših organizama svodi na kondicionalne reflekse, koje je taj organizam stekao u toku svoga života, koje neprestano stiče, gubi i menja i koji. se odnose na sve oblasti aktiviteta. Tako on opisuje refleks slobode, refleks ropstva, refleks cilja i objašnjava postanak sna iz inhibicije svih kondicionalnih refleksa. Pavlov je i uspeo da stvori kod psa jedno stanje koje je vrlo slično nekim neurozama u čoveka. Suština toga stanja je poremećaj izmedju razdražljivosti (ekscitacije) i inhibicije jednog kondicionalnog refleksa.

Da bi stvorio teorijsku osnovu za svoja istraživanja o funkciji moždane kore kod kondicionalnih refleksa, Pavlov je morao da stvori u fiziologiji mozga neke nove pojmove. Najvažniji od tih pojmova su /radijucija, indukcija i Roncentracija draži u kori velikoga mozga, pa dalje shvatanje čulnih centara mozga kao „anmalizafora“.

Svako čulo ima svoj psihički centar u izvesnoj oblasti moždane kore. Prema Pavlovu rad tih centara se sastoji u razlaganju percepcija iz spoljnjeg sveta u pojedine čulne draži i u razlikovanju stepena, kvaliteta i intenziteta pojedine draži. Ti bi centri, dakle, imali analitičku ulogu u radu velikoga mozga, oni bi imali funkcije analizatora. Tom vrlo utančanom i usavršenom analizom omogućeno je stvaranje i diferenciranje novih i mnogostrukih kondicionalnih refleksa, pomoću. kojih se svaki viši organizam može savršeno prilagoditi situaciji u kojoj se nalazi i može tačno da udesi svoj rad prema svojim aktue]nim potrebama. Tome utanačavanju moždanoga rada doprinosi još s jedne strane iradđijacija draži, s druge strane indukcija i koncentracija draži u kori velikoga mozga. Kad čulni nervi dovedu jednu draž u veliki mozak, onda ona dospeva uvek u jednu tačno odredjenu oblast kore koja zavisi od vrste, kvaliteta i intenziteta draži. Da to nije tako, moždani centri i ne bi mogli da funkcionišu kao analizatori. Medjutim, kad je već draž dospela u mozak ona ima tendenciju da se širi i na druge oblasti i da izazove kondicionalne reflekse koji su u vezi sa tim oblastima. Tu pojavu širenja draži u mozgu je Pavlov nazvao iradijacija. lIradđijacijom se može objasniti što se vrlo često javljaju kondicionalni reflleksi koji ne stoje u vezi sa prvobitnim nadražajem. Dabome da je polreban izvestan stepen razdraženosti nekog mesta na kori mozga da bi se pojavio kondicionalni refleks, tj. potrebna je izvesna /omcentracija draži na onome mestu u mozgu od kojega polazi taj refleks. Ako je, a to se često dešava, takvo jedno mesto već donekle nadraženo (na pr. ranijim utiscima) pa primi još i nadražaj iradijacijom, onda se upravo može dostići potrebna koncentracija. draži i izazvati dotični kondicionalni refleks.

Indukcija je suprotan fenomen. Ona se sastoji u tome što draž, kad dospe u oblast mozga koja je za nju „predvidjena“, stvara OKO, sebe, u svojoj neposrednoj blizini, jedan pojas smanjene nadražljivosti, a u udaljenim oblastima povećava nadražljivost. Indukcija, dakle, nasuprot iradijaciji, sužava dejstvenu zonu draži u mozgu; oma {u draž, takoreći, izoluje.

Možda nije bez interesa ako napomenemo da je A. |L. 7imer pokušao da objasni schizothymne i cyclothymne Krečmerove tipove pojmovima iradijacije i indukcije, Kod schyzothymnog tipa i u ek-