Učitelj

ЗРНА auuu am a ea a au ESSE

teru i organizaciji, koji traže uvijek jednu relativnu stabilnost,. ona ii ne može, kada bi sve i htjela, da sliđedi u koraku taj ritam; ona пе može da neposredno odjekuje na dinamiku onog života koji se odvija izvan škole. Ta činjenica ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Pozitivnu utoliko, što uklanja mogućnost da škola postane pukim apendiksom života, da postane predmetom trajnih borbi, ideoloških, političkih, socijalnih i mn. dr. Jednom riječi spomenuta je činjenica pozitivna utoliko što školu izdvaja iz /Vabi/ne atmosfere života i što mu podaje jedan relativno stabilniji oblik potrebam za konzekventnije sprovođenje svoje zadaće. Ali ta ista činjenica očituje se u negativnom obliku utoliko, ukoliko uslijed svoje stabilnosti, i sa ovom skopčanom negibivošću svojom, „zaostaje“ i zakašnjava za životom i kulturnim razvojem, da što više životu postane strana i da mu više ne služi u potrebnoj mjeri. Već iz toga razabiremo kako je funkcija škole vrlo osjefljiva i odgovorna; razabiremo, međutim, još nešto što je vrlo značajno za njen Karakter i funkciju koju ona u kulturnom životu viši — a to je njena dija/ekfika. Culi smo u početku da škola po svojoj strukturi nije autonomna ustanova, a sada smo čuli da i pored. bezuvjetne ovisnosti škole o životu ne možemo ovu u njenoj funkciji i ulozi pobliže razumjeti ako je obilježimo samo Као легетопотпи ustanovu, kao ustanovu koja naprosto preuzima i putem svoje orga-· nizacije i koncentracije prenosi kulturno dobro. Na ovaj način ona bi bila degradirana na stupanj pukog mehaničkog posredniRha. Škola je međutim ipak nešto drugo. Njena se ideja tokom života pročišćuje i produbljuje, pa se prema (оте konkretno i praktično škola i njeni oblici sve više i više determiniraju iz sve jasnije uočene ideje. Daleko: _ од toga da se prepustimo nekom apstraktnom i konsfruktivnom. idealizmu, uvjereni smo da ideja kao zađatak, norma ili postulat pokreće i kreće životi, ali ne kao iz nekog drugog svijeta, nego kao imanentni faktor, elemenat i mofiv reda azmufar samog života — djeluje dakle u dijalektici samog života i njegovih mnogolikih slojeva i strana. Prema tome kađa govorimo o ideji škole ne mislimo na neki apstraktni. iđeal prvobitno izvan života, koji onda ulazeći i zahvaćajući u život treba da ga vodi u svom duhu. Naprotiv, mislimo na onu ideju koja se tokom historije kulturnog života ostvaruje uočavanjem t+t.j. spožnavanjem i intenmcijom u prahsi u njenu duhu.

Postavlja se stim u vezi zadaća da prije prelaza na naše pitanje bar u najkrupnijim crtama obeležimo ideju škole i njene funkcije, dakako u aspektima sadašnjice, njenih pofreba, interesa i tendencija a onda i s obzirom na naše posebne prilike. Kao što smo zabacili autonomiju škole, budući da je ova po svom karakteru bitno ovisna o dijalektici samog života, tako zabacujemo i formulu легегототје budući da škola nije samo kopija života i u tom pravcu priprava za život. Odgoj je u svom pravom i izvornom značenju upravljen na buđenje i razvijanje humaniteta u čoveku. Znamo vrlo dobro da ne možemo дајеко s apstraktnim pojmom humaniteta i čovječnosti, jer se humanitet uvek na poseban i konkretan način manifestira. Držimo da je za naše potrebe zasada dovoljno ako pod pojmom humaniteta razumjemo sisfem “rijednih odn. kulturnih sila u čovjeku. Kako, u kojim dominirajućim pravcima, s kojim težištima će se fe kulturne: