Učitelj

220 меетретвревереиввеие елементе невине ен и ми ба

zovanja. Razlikuiući duhovne vrednote od »zemaliskih« uvodi Mužinić u skladu s time — a suprotno Spengleru i drugim misliocima oštro razlučivanje poima kulture od poima civilizacije, a dosliedno i odgoja prema obrazovanju; pa ukazuje na to, kako je kultura odije· ljena od civilizacije »dvostrukim zidom: kulturnim dobrima i odgojnom funkcijom«. Time nastoji postići jasniji pogled u kulturno-filozofijske probleme i u aktuelni problem specijalizacije, pa dolazi i do zaključka, da su si civilizacija i kultura u međusobnom odnosu kao tendencije suprotne, a evolucija kulture da sama po sebi ne postoji.

Kao glavni predstavnik treće skupine filozofiiskih mislilaca u Hrvata ističe se Dr. Stiepan Zimmermann, red. sveučilišni profesor bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, koji se inače može označiti kao do sada naijplodniji filozofijski pisac u Hrvata uopće. Od njegovih mnogobrojnih djela, studija i rasprava (n. pr. Ontološko-neotički problem u evoluciji filozofije, 1919 — Kant i neoskolastika, 1920-21, Uvod u filozofiju, 1992 — Filozofijski osnovi znanstvene spoznaje, 19298 — Temelji filozofije, 1934 — itd.) ovdie će biti riječi jedino od djelu »Opća noetika (2 izd. 1926) i o posliedniem omašnom dijelu »Filozofija i religi{a« (1936-37). U »općoi noetici« kao i u ostalim svojim dielima Zimmermann stoji na stajalištu objiektivno-realističkog intelektualizma. Za njega je noetika (spoznaina teoriia) nauka o vrijednosti spoznaie. Premda je spoznaja sama materijalni predmet noetike, to je ipak važniji formalni njen predmet, koji se sastoji u razlici između istinite i neistinite spoznaje, pa ie tako pitanje vrijednosti spoznaje glavni spoznaino-teoretski problem za Zimmermanna. Istina mu je u sigurnom slaganiu predikativne određenosti s obiektom. U dilemi između objektivne i subjektivne istine on se zalaže za objektivnu istinu zbog samog fakta koji da nalazimo u svijesti, naime da su objekti spoznaje nezavisni od same spoznaje (ili spoznajine funkcije), a zbog tog fakta ujedno slijedi i obiektivna vrijednost spoznaje, a konačan ije zakliučak, da spoznaja ide do metafizičke realnosti. Premda je to djelo pisano u duhu novoskolastičke struje, ipak se svojim kritičkim gledaniem na razne spoznaine ргоbleme odvaja od mnogih neoskolastika i utvrđuje svoie samostalno stajalište.

U djelu »Filozofija i religila«, koje se sastoji iz dviju knjiga, nastoji utvrditi intelektualistički put do religije i to upravo preko filozofije, pa zato i stavlja u podnaslov knjige »razumni temelji ујеге«. U tom dielu ponaiprije hoće da dokaže mogućnost metafizike kao znanosti, pa stoga zalazi i u spoznaino-teoretska razmatranja, a zatim opravdavši samu mogućnost racionalne ili logičke spoznaje Boga hoće da tu spoznaju na filozofski način izvede ti. da izloži metafizičku filozofiju o Bogu i o čovjeku, te da tako obrazloži racionalni teizam. Tim svojim nastojanjem Zimmermann se razlikuje od drugih nekih neoskolastika, n. pr. od Rosenmiollera, koji tvrdi da ie samo teološki (dogmatski) stav mjerodavan za izučavanje religije a filozof može da gleda na religiju samo u toliko što ispituje duševne dispozicije za objavljenu religiju — jer Zimmermann tvrdi: osim objavljene religije ima i naravna religija i ljudi su svojim razumom sposobni upoznati neovisno od nadnaravne obiave Boga kao Stvoritelia i Svrhu moralnog zakona, ti. ima i drugih religija osim