Učitelj

neodje, kod onih „velikih“, „prosvijefljenih“ naroda, — a mi smo „mali“, „fvrdoglavi“, — „plefemo konac kao i otac“, — „zaostali“, zaostali, pa zaostali! Od mas nikada ništa, a aho bude — bit će samo po ovoj Rulfuri. Zato svatho od nas dobiva misiju, da prosvetljuje narod da ga „podigne,“; sve mas šalju u narod za „hulturfregere“. Oya se zadaća daje poglavito učiteljima. Po tome nije čudo, što je svaki infeligentan čovjek uvjeren da najprije treba iz naroda ishorijeniti sve njegovo, načiniti najprije „fabulu rasu“, a onda ćemo unosifi Rulturu“.

Tu se vidi, kako Ante Radić gleda na zadatak škole. Tadašnja žkola ne valja, jer je organizirana po iuđoj ideji dok naše škole moraju biti organizirane po našim idejama. To je i razumljivo. Mi smo bili u okviru tuđe države, nismo bili samostalni. Mi smo imali samostalnost u školama dolaskom ustavnog vremena. Za apsolutizma nismo ni to imali. U vrijeme apsolutizma došli su ovamo „kulturtregeri“; izgradili nam nastavne osnove, izgradili nam knjige, sve po tuđim kalupima. a mora se iskreno priznati, i mnogi naši ljudi, po svojim školama, koje su svršili vani, po knjigama dobivenim iz vana, bili su pod velikim i jakim dojmom te lektire. Nema dvojbe, da su ti ljudi drugačije gledali na ovu stvar, nego što je gledao Ante Radić, a to — kako vidite, Ante Radić hoće da iskorijeni. — Sada ćemo ići malo bliže.

Kako Ante Radić zamišlja pučku školu? U Domu od 1901 godine štampana je njegova rasprava „Pačka seoska škola“. Rasprava je sada odštampana u trećem svesku Sabranih dijela, stranica 271 i dalje. Veli: „Kad vam razložim, kakve su naše pučke škole, onda ćete vidjeti još bolje, da su oni, koji su naredili zakone i propise za pučke škole, — da su više gledali na tuđi svijet, nego na seljačke potrebe i cijelu njegovu narav. U današnjoj pučkoj školi prva je i najveća neprilika to, što i seljačka djeca moraju u školu svaki dan i to onda, kad su doma potrebna t. j. u ljetu“. To je nova ideja, ideja da škola ne smije biti na teret narodu. Kod izlaganja nastavnih načela za novi školski zakon mi ćemo se na to osvrnuti i iz toga povući konzervenci. Dalje nastavlja: 7 do&/e god budu naša gospoda i učitelji mislili, da prava pučka škola mora biti onakva baš, kako su to Nijemci za se izmislili, — dole mi nećemo imali ni prave pučke škole ni prave narodne prosvjete“ „Dajte nam pravu našu narodni seosku šholu! Tu će naša djeca biti pred našim očima; tu će se naučiti našemu redu i posluhu; tu će naučiti čilati i pisati, što treba svakom čovjeku; tu če se učiti Bogu moliti, šlo mora svaki znati; kad dobro nauču čitati i kad prispilju k zrelijem razumu, dat će se mladeži u ruke marodne pripovjedke i narodne, stare pjesme pa sabrane mudre riječi naših starih — i onda redom mudre kujige, koje još niesu za taj poso ni napisane, jer su naši ljudi imali mnogo posla s prepisivanjem švabskih knjga, kojih mi ne razumijemo niti nam je od potrebe ono što je u njima“. Ovdje, dakle, on pobliže govori: poslije, kad se dijete nauči čitati i pisati, trebaju mu dati naše