Učitelj

меће наставницима дужност да се за сваки наставни рад претходно добро припреме и истински духовно ангажују, да сваку наставну јединицу прво сами проосете и проживе, да би после могли дати могућности и деци да то чине. Већ тај захтев истиче један нов: да сваки наставник сам изналази облике наставнога рада према дечјој и својој психичкој конституцији. Наравно, он се при том мора служити и савременом литературом, али уколико се њоме служи, она ће му само бити потстрек за даље, своје, лично уобличавање и обликовање. Ако тако схватимо свој рад у разреду, онда ћемо, сваки за себе и сви скупа, бити писнири и апостоли оне истински нове школе коју сви ми прижељкујемо. У томе смислу само можемо препоручити Нову школску праксу г. Миловановића: не као збир рецепата, већ као скуп предавања једнога вреднога и напреднога практичара која ће нам послужити као потстицај, потстрек за наш наставни рад. И ако то успе — а уверени смо да хоће — Нова школска пракса је у потпуности извршила свој задатак. У том циљу је топло препоручујемо свима онима „који неће да затворе очи пред потребама савремене педагошке науке“.

Драг. Д. Вукићевић

Severin K. Turosienski: Education in Yougoslavia (Vaspitanie u Jugoslavili) — izdao »United States Department of the Interior, Office of Education«, Washington D. C. 19839, strana 146, cena 25 centi.

Još kad smo pisali prikaz o knjizi Dra Pfihode »Naučno obrazovanie učitelistva« (u časopisu »Napredak« za septembar 1998), imali smo prilike da · podvučemo· niegovu opravdanu zamerku Како па evropskim univerzitetima vlada u pogledu nastave pedagogike neki čudan režim »sveznanija« ti. kako su univerzitetski nastavnici pedagogike prisiljeni da predaju najraznoličnije grane danas toliko razgranate pedagoške nauke pa jedan te isti nastavnik na pr. predaje i teoriju obrazovanja i dečju psihologiju i istoriju pedagogike ili školske sisteme (komparativnu pedagogiku) itd. Jednom rečiu, traži se da oni budu neke vrste polihistori. Međutim, polihistora teško danas da ima ma u koioi nauci, jer su se sve nauke tako neobično razgranale i toliko razrasle obimom (a to važi i za pedagogiku u ovom našem specijalnom slučaju) da nile dovoljan jedna liudski vek i ijedna glava da sve te rezultate suvereno i sintetički obuhvati, da ulazi u ogromnu literaturu koja se iz dana u dan sve više gomila, naročito ako još vrši potrebno udubljiivanie u pojedina detalinija pitanja i probleme. Pogotovu je to teško, ako se neko pored nastavničke dužnosti bavi i samostalnim naučnim radom, ·kao što opravdano pretpostavliamo da ie slučai kod univerzitetskih nastavnika. I ovde se sve to više nameće kao neminovna potreba princip tehničke podele rada. Potrebu ove specijalizacije u jednom užem otseku pedagoške nauke, koja nam se ukazuje kao posledica pravilno shvaćenog i primenjenog principa tehničke podele rada na ovom područiu liudskog rada, shvatićemo još potpuniie, ako — makar samo u principu usvojimo kao metodološki opravdanu klasifikaciju pedagoških disciplina što ie daje D-r Pfihoda u svojoj spomenutoj knjizi. Kao »principium divisionis« uzima on za svoju klasifikaciju metod naučnoz ispitivania koji se primenjuje u pojedinim disciplinama što ulaze u sastav pedagoške nauke, pa deli pedagoške discipline u tri grupe: 1) discipline statističko-eksperimentalne, 9) discipline istoriske, i 3) discipline filozofske. lako Dismo možda imali štošta da prigovorimo detaljima same klasifikacije, o čemu sada ne možemo da raspravljamo, ipak nam se osnovna misao ove podele čini ispravnom. Svak će se, držimo, bez mnogo diskusija složiti s nama da ie sasvim drukčiji metod naučnog rada recimo u pedologiji, nego u uporednoi pedagogici, školskoj organizaciji ili istorije pedagogike, odnosno u pedagoškoj aksiologiji na pr. ili u teoriji obrazovanja. Pa i sami naučnici ljudi su čiji ie rad u mnogome determiniran njihovim ličnim dispozicijama i sklonostima. Zamislite na pr. šta bi dao jedan Pearson da je uz svoje kolegije iz pedagoške statistike morao da predaje i istoriju vaspitnih sistema ili da drži kolegi o problemu autonomije pedagogike!

Neka nam čitaoci oproste ovo zastranienie, koje nam se učinilo potrebnim radi potpunijeg prikazivanja knjige čiji naslov ispisasmo. Njen autor potpisuje se sam »Specialist in Comparative Education« (speciialista za uporednu