Ženski pokret

odgoju jednog dječjeg skloništa. 1 ne će makar će u tom skloništu biti najvrstniji učitelji. Usavršavanjem gradjenja, doći će se možda dotle, da unutrašnjost tih zgrada neće više biti siva nego svjetla i sunčana. Izgraditi će se možda nauka o odgoju naći će se možda jako požrtvovni ljudi, ali odgajanje duše i čovjeka, njegovo unutarnje izgradjivanje, ono nikad ne će biti moguće u gomili. Škola će možda preuzeti nešto veće dužnosti, nego što ih danas ima, ali ni ona nikad neće moći da nadomjesti, onu osobu, koja djetetu pruža dom, pa i najbjedniji. Valjda je tu nešto duboko ugradjeno u čovjekovoj duši. Ali neriješeno pitanje odgoja, ne može da bude razlogom, kojim bi se moglo dokazati, da je nemoguće osloboditi Ženu njezinog današnjeg položaja. Prilike stvaraju nove zakone i život se uvijek mijenja prije, a tek se kasnije mijenja zakonik. Nije istina da se prije moraju da stvore odgojilišta, da se promjene škole i da se mjenjaju zakoni. Oslobodjenje žene, koje će joj dati pravo na njezin život, ono će donijeti nove prilike, a te će prilike stvoriti nove uvjete. Nikada se dosele razvoj nije vršio protivnim redom. Žena će onda raditi kao i doseie, tek s više oduševljenja, s više svijesti o svojem radu. Ako se bude pokazalo da nekima za taj njihov položaj ne dostaje snage, onda će se već stvoriti prilike, koje će joj pomoči. Materijalno pitanje kao i ovo posliednje to su zaprav pitanja tehničke provedbe, ali ta nijesu najvažnija načelno je pitanje važnije, jer zasijeca dublje u život. Pitate kakova će biti djeca, koja će odrasti sa sviješću, da ih majka sama odgaja, da su sama njome na svijetu, da možda i ne znaju za oca. Ne će li ona zapravo biti puna osjećaja nepravde, koju im je društvo nanijelo, stvorivši položaj, koli dopusta, da djeca odrastu uz majku bez oca? Zašto da to bude tako? Zašto da se tako dogodi, ako će žene svjesno i ponosno i s ljubavlju raditi i živjeti za njih? Zar će na takovoj djeci ležati veći teret, nego što leži na duši one, koja primjećuju da im se roditelji ne vesele, i da ih smetaju u tom da bi svaki mogao da podje svojim putem. Zar će ta djeca više snositi, nego što podnose ona, koja gledaju bijedu majke, koja trpi usljed života s čovjekom, koji je uz nju? Pa zašto da ta djeca napokon trpe? Ima i sad mnogo vanbračne djece, koja trpe, ali ona većinom trpe od ljudi, koji im u duši ne mogu oprostiti da su to vanbračna djeca; ali iz sebe iz svoje boli, da su

Žena