Ženski pokret

Žena je pod zaštitom svoje svojte. Postoji samo rodbinska veza između majke i djeteta, te majčine svojte. Otac je tuđinac. Vlast u kući vrši majčin brat, ujak, čije ime djeca nose. Ali je majka važan i uplivan član, te svi muškarci te krvne zajednice imaju prema njoj stanovite dužnosti. Na taj odnošaj potsjeća nas još današnja navika, da govorimo djetetu za svakog muškarca s kojim smo u prijateljsko] vezi, da mu je ujak. To doba nazivamo materinskem grupom, matriarhatom. Danas postoji matrijarhat, koliko nam je poznata, samo još kod jednog naroda i to u Kavkazu, kod Jasaja. Žena je hraniteljica porodice i gospodarica u kući, dok muž živi poput truta. Zanimljivo je tumačenje vladajuće teorije o postanku matrijarhata. Primitivan čovjek naime nije znao kako nastaje ljudsko biće. Za njega je bila tajna kako dolazi do začeća djeteta. Ušli jed toga nije ni čudo, što je otac smatrali Strancem. Tek spoznajom postanka novoga bića dolazi se do spoznaje rodbinske veze sa ocem. Prelaz iz materinskog prava u pravo očevo uslijedio je nakon dugotrajne teške borbe. Patrijarhalna porodica nastaje konačno s naseljenjem, s redovitim obrađivanjem polja i brigom oko stočarstva. Na prelaz materinskog prava, u pravo očinsko, upućuje simbolički običaj, koji vlada još danas kod nekojih naroda, kao na pr. kod južnih Francuza, a i kod nas u nekojim krajevima Bosne i Dalmacije. Otac legne nakon poroda djeteta u krevet, i vlada se kao bolesnik, dok žena rodilja obavlja sve kućne poslove. To je t. zv. muževljevo babinje, couvade kod Francuza, s kojim se simbolički dokumentira srodstvo između oca i djeteta. Historijski pregled prelaza iz materinske grupe u očinsku, vrlo je poučan i važan sa stanovišta feminizma. Objektivnim posmatranjem dolazimo do zaključka, da veća prava u obitelji, koja muškarac još danas rado prisvaja kao prirođena mu prava, nijesu mu od iskona dana. On se je morao boriti za ta svoja prava, te je iz te borbe izišao kao pobjednik. Svaka pobjeda s jedne strane imade za posljedicu poraz s druge Strane. Pobjeda muškarca, koja je pretvorila postepeno matrijarhat u patrijarhat, značila je istodobno podjarmljivanje žene. Muškarac je služio tom svojom pobjedom nad Ženom.

U prvobitnoj patrijarhalnoj porodici postupa se sa Ženom jednako kao i sa pobjeđenim neprijateljem, kaosa robom, sa inferiornim bićem. Ženu smatraju stvarju, koja se stiče poput svake druge stvari kupnjom, otmicom, službom, koja se daje dapače kao milostinja. Brak je pošto jao kod nekojih naroda kao posao na obročnu otplatu. Kupovni objekt bila je žena. Do otplate posljednje rate djeca pripadaj u tastu i moraju biti napose plaćena. Obično se u zamjenu za jedno dijete davala po jedna krava. I kod kulturnih starih naroda žena je pod vlašću muža. Tako na pr. pripada kod starih Rimljana ocu, pater familia, nad Ženom i djecom vis vitae ac necis, pravo nad životom i smrti. Uplivom vjere postaje žena sve više drugaricom muža. Religije zaštićuju bračnu vezu kao takovu, i uvađaju stanovite točno određene formalnosti i svečanosti, te ne dopuštaju bezrazložno razrješenje braka. Prvobitni oblik braka bio je poligamičan, koji se postepeno, uticajem crkve, te uslijed gospodarskih i političkih prilika u kriščanskim zemljama pretvara u monogamičan. Srednji vij ek smatra brak strogom vjerskom institucijom, te država na bračnu vezu nema nikakovog upliva. Reformatorski pokreti i francuska revolucija otkinuli su bračno pravo opet od crkve. Moderno bračno pravo ide za tim, da državi osigura što veći uticaj nad sklapanjem i prestankom braka, te je gotovo u svim evropskim državama uveden civilni brak, t. j. sklapanje braka pred državnim organima. No i u onim zemljama, u kojima postoji još crkveni brak, nedostaje samo održanje vjerskih propisa, već je potrebno, da vjerenici, pred prisutnim svjedocima, u smislu državnih zakona, jasno i slobodno dadu svoj pristanak na sklapanje ženidbene veze. Isto tako nadležni su u većini država državni organi za provedenje rastave braka. Sklapanje i raskinuće ženidbene veze važna su poglavija u bračnom pravu, te se pojedini zakoni s tim pitanjima podrobno bave. Ja ću kasnije nešto opširnije o tome govoriti. Što se međutim tiče propisa o samom bračnom životu, to se zakonodavstvo ograničuje na općenite ustanove o dužnostima i pravima supruga za vrijeme trajanja braka, jer se sam bračni odnošaj ne da regulisati zakonom. Veću pažnju posvećuje tim dužnostima, kad dolazi do spora između ženidbenih drugova.

JANUAR, 1932

ŽENSKI POKRET

5