Ženski pokret
obezbjedi od svakog spoljašnjeg napada; pakt o uzajamnoj garanciji je neophodan. U istoj godini sastaje se na poziv S. D. A. konferencija u Vashingtonu sa ciljem da se ograniči pomorsko oružanje. Na njoj pored S. D. A. učestvuju i Velika Britanija, Francuska, Italija i Japan. Oni zaključuju ugovor u kome uređuju pitanje broja i tonaže ratnih brodova, a tako isto i pitanje krstarica, podmornica i hidroaviona. Rok trajanja ugovora je do 31 decembra 1936 s tim da se najkasnije u toku 1931 sazove nova konferencija da pretrese ugovor i raspravi o eventualnim izmjenama. Treća skupština D. N. imenuje ponovo za izvjestioca lorda R. Cecila, čovjeka sa mnogo idealizma i elana, a osim toga odličnog praktičara. Njegov projekat o uzajamnoj garantiji svojom originalnošću prevazilazi sve što je do tada u tom smislu učinjeno. Evo nekoliko glavnih ideja tome projektu. Princip razoružanja tijesno vezati za garantni pakt. Ovaj bi bio i preduslov i naknada za razoružanje. Ograničenje vojne snage trebalo bi da bude srazmjerno garantijama. Mora se nastojati svim sredstvima da se međunarodno nepovjerenje međusobno ublaži i zamjeni uzajamnim povjerenjem. Zaziranje od susjeda i strahovanje od prepada održavaju grozničavo stanje, ko je košta milijarde. L. N. nema mogućnosti da dekretira mir, niti da razoruža svijet, ali je ona dužna da ukaže put, kojim treba koračati, da se dođe do postavljenog cilja. Narodi treba da prestanu da se uzajamno sumnjiče i mrze. Svi zavisimo jedni od drugih. Bez moralnog ne može biti govora o materijalnom razoružanju. Da bi se utvrdila ubojna snaga država, potrebno je usvojiti jedno mjerilo. Za pomorsko oružanje to mjerilo je broj ratnih lada, torpiljera, podmurnica. Za suvozemnu vojsku predložena je cifra od 30.000 vojnika kao jedinica. Što se tiče vazdušne vojske, tu je isključena svaka kontrola. Izvjestilac konstatuje da se avijatika naglo razvija i da bi vazdušni rat bio užasniji, nego i jedan od ranijih ratova. On bi satirao ne samo vojnike, žene i djecu, već bi upropastio sve tekovine civilizacije. I lord R. Cecil, vatreni apostol mira, završuje svoj govor u III skupštvinu ovim rečima: »Narodi treba da izvrše razoružanje ili da propadnu; ostaje im da biraju između života i smrti.« Nakon duge diskusije donesena je rezolucija, prema kojoj materijalnom razoružanju treba da prethodi moralno razoružanje. Ovo posljednje može se ostvariti jedino u atmosferi bezbjednosti i uzajamnog povjerenja. Od decembra 1922 do februara 1923 zasjeda u Waschingtonu centralno-američka konferencija.
Njoj uspjeva da donese ugovor, po kome se stranke ugovornice obvezuju da će u roku od 5 godina sniziti naoružanje po jednom naročitom nacrtu. — Konferencija održana u Moskvi u decembru 1922 između Sovjetske Rusije sa jedne, a Estonske, Finske, Betonske, Litve i Poljske s druge strane, nije dala nikakav razultat. Konferencija je bila prekinuta, jer se nije moglo sporazumjeti, hoće li se prvo zaključiti garantni ugovor, kako je želela Poljska, ili ograničenje oružanja, kako je želela Rusija. Kao i na prve tri, tako i na četvrtoj Skupštini L. N. 1923, razoružanje pretstavlja vrlo težak problem. Nakon mnogo sjednica donesena je rezolucija da Savjet angažuje vlade, da ne prekorače vojni budžet, dok se ne izradi i ne usvoji opšti plan o razoružanju; da sekretarijat objavljuje jedan godišnjak o vojnoj snazi i industrijskoj moći svake države, prema zvaničnim podacima; da se spremi nova međunarodna konvencija za izradu i prodaju oružja; da komitet stručnjaka prouči nova kemijska i bakteriološka ratna sredstva i da ih objavi; da članovi ratifikuju vašingtonski ugovor, koji reguliše upotrebu podmornica i zagušljivih gasova; da se poštuju regionalni sporazumi zaključeni od Strane pojedinih država. 5. Skupština L. N. značajna je po tome, što je na njoj izrađen protokol za rješavanje međunarodnih sporova, poznat kao Ženevski protokol. On je između ostalog predvidio međunarodnu konferenciju za smanjenje naoružanja, kojoj će biti cilj da iz ranijih projekata o uzajamnoj garantiji i iz izvještaja stalne i privremene komisije za razoružanje, izradi jedan nacrt za redukciju naoružanja. Krajem godine 1925 Savjet L. N. u duhu čl. 8 Pakta, postavlja »pripremnu komisiju za konferenciju za razoružanje«, koja počinje rad u maju 1926. Komisija stručnjaka radi puna dva mjeseca u Ženevi. Ona ispituje ogroman materijal, koji se odnosi na naoružanje suvozemno, pomorsko i vazdušno. Komisija je učinila mnoge sugestije, predloge i želje, ali ipak nije uspjela da izradi konvenciju o ograničenju oružanja. U junu 1927 sastaju se u Ženevi na poziv pretsjednika Kulidža S. D. A., Engleska i Japan (Francuska i Italija samo kao posmatrači), i traže sporazum za ograničenje krstarica, razarača i podmornica, ali bez uspjeha. Ovaj neuspjeh, kao i neuspjeh Pripremne komisije za razor., izgleda da doprinosi mnogo velikoj depresiji, koja se osjeća na 8 Skupštini L. N. 1927. Problem razoružanja ne odmiče. On prolazi kroz razne etape, ali ne donosi nova riješenja. Pripremni odbor za Konferenciju za razoružavanje usvojio je 1927
40
ŽENSKI POKRET
MART. 1932