Ženski pokret

joj gospodar prima goste. Inače sjede na zemlji. Kod jela ne služe se tanjurima, žlicama, noževima itd. nego jesti prstima i dlanom i to s velikom vještinom kruta i tekuću hranu. Mjesto tanjura služi im lišće od banana. Bogati ljudi služe se uobičajenim posuđem i imaju često srebrne zdjele. Obrazovanost žena je očajna. Tek 20% znadu čitati i pisati. Ali, iako su djeca nepismena, primaju stanoviti odgoj usmenom predajom od matera i baka. Haljine su im duge 18 jarda (18 rita). Vrlo ih vješto i spretno omotaju oko tijela. Ispod te nešivane tkanine, koja je kod bogatih žena vrlo skupocjena, dok siromašne žene plaćaju oko 100 dinara za cijelu haljinu, nose žene male košuljice. Žene teško rade. Obavljaju iste poslove kao i muškarci, u kući i oko kuće, u vrtu, na polju, kod gradnje kuća itd. Dobivaju za takav posao plaću od 128 dinara mjesečno, dok muškarci dobivaju nešto više. Većina porodica, sastojeći se od pet članova, ne troši poprečno za hranu više od ca. 170 dinara mjesečno. Za nastambu plaćaju ca. 32 dinara mjesečno. Žena za djecu (nurse) zaslužuje 250 dinara. Sobari i kuhari su samo muškarci, te dobivaju 300 dinara. Takve plaće daju samo Evropljani, dok Indijci plaćaju još manje. Narod formalno gladuje. Razlog ove strahovite bijede jest u ovome: kako narod nema gotovo zaslužbe, pozajmljuje novac, za koji plaća lihvarske kamate od 36%, koji put i do 50%. Naravno da se takvi dugovi teško otplaćuju, a prema tradiciji u Indiji ima još sin da plati očev dug. Mjesto da zasluženi novac ulože u zemlju, u koji posao itd., oni vječno moraju otplaćivati dugove. Zemlju redovno drže samo u renti. Mnogo su krivi i strani trgovci, koji zasluženi novac odnose u Evropu i tako Indiji oduzimaju novac. Kraj ovih mračnih strana života iznenađuje nas činjenica, da žene imaju parcijelno aktivno i pasivno pravo glasa u općinama i u pokrajinskom saboru. Nije se trebalo ni boriti za to, jer

su im muškarci, smatrajući ih sebi ravnima, odmah dali ta prava. Na ženskim skupovima mnogo se raspravlja o pitanju, kako ovo restringirano pravo treba da postane općenito. Žene viših klasa pokazuju najveći interes za socijalni rad. Ima ih učiteljica, činovnica u općinama, liječnica itd. Kako učiteljica ima manje nego učitelja, a više se traže, to je njihova plaća 350 dinara, dok učitelji dobijaju samo 250 dinara mjesečno. Samo je jedna žena advokat i jedna žena nadzornik fabrike. Žene rade pod jadnim higijenskim prilikama pa je velika potreba za socijalnim radnicama, koje bi trebalo da osnuju kolijevke, domove, obdaništa i druge socijalnosanitarne ustanove. Sveindijski ženski savez s ogromnim brojem članica razvija najintenzivniji rad na tome području. Mnogi pododbori šire propagandu u sve krajeve Indije. Sto se tiče ženidbe djece, hoče Mrs. Wood da ispravi mnogo krivo mišljenje. Ona veli, da postoje dve ceremonije: zaruke, nakon kojih djeca ostaju svako kod svojih roditelja, i vjenčanje, za koje zakon određuje kao najniže doba 16 godina za djevojku i 21 godinu za mladića. Prema statistikama bolnica u Bombay-u i Madras-u poprečna je starost matera kod prvog poroda 18 godina. Predavačica svršava s opisom pojedinih kasta, među kojima nekoć nije moglo biti nikakova kontakta, dok se danas te ograde potpuno gube izuzevši u dva pravca: različite kaste ne jedu zajedno i ne žene se međusobno. Posvetivši još nekoliko riječi dubokoj filozofiji indijske vjere, koja nema ni truna dogmatičnosti, svršava Mrs. Wood s konstatacijom, da indijske žene nisu niti inferiornije niti superiornije zapadnim ženama, ali da žive pod daleko težim materijalnim i moralnim prilikama, pa je na nama, da im poklonimo sve svoje simpatije i pomognemo im, kagkod i kolikogod možemo. Zagreb.

S. R.

DANAŠNJA ŽENSKA OMLADINA*)

*) Veoma nam je milo što možemo objaviti ova rasmatranja mlade i bistre devojke, koja su dokaz da današnja omladina ozbiljno posmatra život, da sistematski radi i da samostalno misli. Uredništvo.

I. Kad sam odabrala tu temu, imala sam namjeru da potaknem među nama malu polemiku. Htjela sam da čujem što misle o tome i druge drugarice, jer ima stvari u kojima još nemam ni sama stalnoga suda, pa će mi biti vrlo drago da čujem

mišljenja drugih koja nijesu kao moje, pa možda onda nađem bolji put. Mislim da je ova tema najzgodnija za nas početnice u međusobnom polemiziranju, jer smo se sigurno sve, matije ili više, njome bavile. Neprestano čujemo oko sebe o emancipaciji žene, o ravnopravnosti itd. Čujemo s jedne strane da je današnja omladina bolja od prijašnje, s druge strane protivno (što je mnogo češće). Ljudi najradije govore o »dobrim starim vremenima« pa su nam toga već pune uši (samo čini mi se da su ta »dobra vremena«

MAJ, 1932

ŽENSKI POKKET