Ženski pokret

vrlo stara, jer su o tome pisali i stari pisci kao i današnji, dakle, sad smo barem u paklu ako ne i dalje). Usprkos tome mi idemo napred, ta u našoj dobi bi čovjek prošao i kroz pakao kad bi znao da će tamo naći nešto novo. No, nije to svojstvo samo našega vijeka, takova je bila mladež oduvijek i upravo ta težnja za novim jedan je veliki uzrok ljudskome napretku. Samo postoji razlika između prije i sada: prije je bila nosilac tih ideja muška mladež, dok se sada javlja i ženska mladež. Potpuno je razumljivo da to mnogi »dobri stari ljudi« ne mogu shvatiti. Ta kako se ne bi zgražala, na primjer, jedna baka ko j oj je ideal bio lijepa unučica sa što duljom kosom, sa strukom da ga obujmiš s dva prsta, stidljiva, slatka, ljubezna i pokorna, potpuno privržena i vezana uz kudu. Ako bi uz to znala »parlirati«, odsvirati na klaviru nekoliko valcera, e, baka bi sva blažena plela čarapu i molila se Bogu plačući od sreće. Ali, kad ta jadna starica ugleda pred sobom jednu svježu otvorenu djevojku, kratke kose, kratke suknje (ili čak u hlačama), koja ide u školu kao i muškarci, ili pače s njima i govori o nekoj ravnopravnosti s muškarcem, — e, ta ne može misliti drugo, nego da je sam nečastivi ušao u taj mladi svijet. Medjutim, taj mladi svijet ide dalje tim putem, spreman je boriti se protiv svega, što mu staje na put, jer ga vodi viša želja, viša ideja: sloboda. Današnja djevojka hoće da se riješi svega što steže njenu volju, da izgradi sve svoje sposobnosti, hoće da postane čovjek. Ona ne može shvatiti svoju vršnjakinju iz prijašnjih vremena koja je već od svoje 13 godine pripremala opremu i čekala na milost kojega muškarca koji će je uzeti za Ženu vrlo često zbog novca, i postati joj gospodarem. Ako se pak nije udala, postala je suvišan i težak teret, postala je usidjelica, »stara frajla«. No čini mi se da pomalo nestaje takovih bića i držim da se možemo s pravom nadati da če uopće nestati te naše sramote. Da, sramota je današnjoj djevojci da traži sreću i svrhu u nekome drugom čovjeku, pa da je izgubljena ako toga ne nađe. Ona hoće da bude dosta sama sebi kao i muškarac. Zbog toga je samostalna i odvažna i upravo u tome se mnogo razlikuje od prijašnje djevojke. Dok prije djevojka nije smjela imati svoje volje, danas je ona ima gdjekad i previše, ili bar prerano. Naime, stariji govore u tome slučaju da je tvrdoglava. No neki »tvrdoglavci« kažu: »Tvrda glava jaka volja«, pa ako to usvojimo, opravdale smo se, jer iako svi drže tvrdoglavost za manu, a ono za jaku volju govore svi da je vrlina. No bila to tvrdoglavost ili jaka volja, ona je tu, a držim da je to samo napredak, jer time postajemo ljudi. Ta od malena slušamo: »Bog je dao čovjeku razum i slobodnu volju«, a držim da smo sve saglasne u

tome da je žena čovjek. Ne znam doduše kako se riješilo na jednom crkvenom saboru pitanje: »Ima 11 žena dušu«, no danas mislim, da u to sumnjaju vrlo rijetki i najgori ženomrsci. II. Nešto je vrlo važno ušlo u život današnje djevojke i tu se potpuno udomačilo, a to je sport. Dok su se prije njime bavile samo najbogatije djevojke, danas su ga usvojile gotove sve. Prepisuje ga higijena, a traži ga i sama mladež, jer se upravo tu može osjetiti ona lakoća, ona želja za slobodom kojom diše mladost. Samo sad je već kod mnogih sport izgubio svoju prvobitnu zadaću, postao je zanimanje, a ne samo za : bava. Meni se barem ne svidaju sve te utakmice i natjecanja gdje se kvare socijalna čuvstva, javlja se jedino želja za pobjedom, a to se razvija u pravo strančarstvo. Međutim, to više vrijedi za mušku mladež, djevojke nijesu ipak toliko u to ušle, več služe najviše kao »kibici«. Inače je sport mnogo doprineo tome da se razvio nevezaniji, slobodnijl saobraćaj među mladićima i devojkama. Nestalo je one ukočenosti koja ih je prije dijelila kao dva različita i daleka svijeta. Uopče, u današnje djevojke nema više one lažne stidljivosti koja je prije bila gotovo zakon. Ona gleda svemu što je ljudsko otvoreno u oči, hoče da bude sa svime na čistu, ona je realna. To je za današnji život koji je sav u znaku krize i bolje i praktičnije, to je čak potrebno ako hoće da postigne u životu onu samostalnost za kojom teži, jer ko će sam da živi, ne smije gledati život u nekom idealnom svjetlu. No time je nestalo one poezije mladosti, nestalo je onoga toliko opjevanoga djevojaštva u kojemu je ipak bilo i nešto lijepo. Čitamo, a i čujemo, kakav je to bio velik događaj kad je djevojka išla na ples. Ta sve dane prije plesa govorilo se samo o njemu, a koliko vremena poslije njega neprestano su se javljale uspomene, neprestano se otkrivale nove pojedinosti. Danas toga više nema u tolikoj mjeri. Može netko vrlo voljeti ples, no svi se dojmovi brzo izgube. Može da je to i zbog toga što sad djevojka pohađa više zabave nego prije, a osim toga prima u školi i drugdje neprestano nove dojmove, pa ne može ovaj sam toliko zavladati. Mnoga je u tome spriječena radom, osobito umnim radom kod čega joj duh nije tako Slobodan kao na pr. kod kućnoga posla. Iako sam ja najveći pristaša ovoga realnoga gledanja na svijet, ne mogu poreći da mi je gdjekad i žao za onom poezijom. Tako barem nije čovjek u mladosti govoric: »Život je težak«, tu frazu koju izgovori sigurno svaki čovjek. Danas to govori i mladež, dok je prije bila, osibito ženska omladina, dosta dugo pošteđena od toga. Ona se slobodno i bez velikih

76

ŽENSKI POKRET

MAJ, 1932