Ženski pokret

Moderni zakoni priznaju djeci različna prava. Dok je u prijašnje vrijeme dijete bilo dužno pokoravati se svim odredbama oca bez prigovora, to novije zakonodavstvo dopusta djeci pravo tražiti intervencija nadležne tutorske vlasti za slučaj spora sa roditelj ima. Roditeljska prava ima ju danas samo svrhu, da služe dobrobiti djece, a nijesu više izljev i izvor vlasti. Moderna država ograničuje takođe roditeljska prava. Prisiljuje roditelje pod prijetnjom sankcije, da svojoj djeci daju pravilan odgoj u tjelesnom i duševnem pogledu. Upučujem samo kao primjer na propise o dužnosti polaženja škole. Smjernice, koje bi trebalo da slijedi moderno zakonodavstvo o zaštiti djece, fiksirane su na Ženevskoj konferenciji Internacionalne lige za zaštitu djece godine 1924 ovom deklaracijom: I. Djetetu se mora davati mogućnost da se normalno razvija u duševnem i tjelesnom pogledu; II. Dijete, koje je gladno, mora se nahraniti; bolesno se dijete mora njegovati; zaostalom se djetetu mora pomoći; kriminalno dijete se mora dovesti na pravi put; siroče bez roditelja i dijete bez krova se mora štititi. III. U teškim se općim prilikama mora u prvom redu djetetu davati olakšanja. IV. Doraslo melodolno dijete mora biti stavljeno u poziciju, da može uživati ono, što sebi samo za život priskrbljuje; mora se nadalje osiguravati od svake vrste eksploatacije. V. Dijete mora biti odgojeno tako, da njegovi talenti služe i koriste bližnjima. Ovu deklaraciju potpisali su ne samo članovi Unije, več i znameniti državnici medu kojima se nalaze i Gandhi i Kemal Paša. Novi Ustav Republike Španije iz godine 1931 prvi je zakon, koji je ženevsku deklaraciju uzakonio. U članu 41 tog Ustava se kaže: »Država treba da se stara za djecu u smislu Ženevske deklaracije o pravima djeteta«. Po našem zakonu uživaju zakonita i njima izjednačena djeca prema svojim roditeljima stanovita prava i dužnosti, jednako kao i prema rodbini roditelja, jer spadaju u obitelj, za razliku od nezakonite djece, koja nemaju obiteljskih prava. Djeca zakonita i legitimirana primaju obiteljsko prezime oca, njegovo državljanstvo, te se po ocu ravna i njihova zavičajnost. Roditelji su dužni skrbiti za fizički i duševni odgoj djece i pražiti im nužna sredstva za pristojno izdržavanje. Za tjelesni odgoj mora se brinuti naročita majka, a za izdržavanje u prvom redu otac i to tako dugo, dok se djeca ne

mogu sama izdržavati. - Supsidijarno obvezani su na izdržavanje djece majka, djed i baka u slučaju, ako je otac nesposoban privredivati i ako nema materijalnih sredstava. Za slučaj rastave roditelja imade sud, ako nema sporazuma, odrediti u pravilu da muška djeca do navršene 4 godine, a ženska djeca do navršene 7 godine ostaju kod majke, dok se starija djeca prepuste ocu. Ali otac je dužan uvijek snositi trošak odgoja djece. Ta zakonska odredba, nepravična je za majku i često je sili da produži nesrećnu bračnu vezu. Svi noviji zakoni, a i novelirani austrijski zakon, odreduju, da za slučaj rastave i nesporazuma između roditelja sud ima pravo da dosudi djecu jednomu od roditelja. Mjerodavno komu će se predati dijete je u prvom redu dobrobit djeteta. Sud može u svakom slučaju, bez ikakvog ograničenja promijeniti svoju odluku i dijete dosuditi drugomu roditelju, ako se uvjeri, da bi to za dijete bilo bolje i korisnije. Naš zakon govori napose o pravima i dužnostima roditelja i o očinskoj vlasti, dok moderni zakoni drugih država poznaju samo roditeljsku vlast. Roditelji imaju pravo u dogovoru upravljati djelanjem svoje djece. Ako njihova volja nije saglasna odlučuje otac. Djeca su dužna poštivati i slušati roditelje. Roditelji mogu takođe tražiti od nadležne vlasti, da im se vrate djeca, koja su pobjegla i nestala, i ovlašteni su da neposlušnu djecu kazne, no na način, neškodljivog za zdravlje. Djeca su dužna sa svoje Strane pomagati roditelje u slučaju da ovi ne bi imali sredstava, da se sami pristojno izdržavaju. Ocu kao glavi obitelji pripada nad djecom očinska vlast. Očinska vlast ne prelazi nikada na majku, niti za slučaj očeve smrti. U tom slučaju vrši očinsku vlast tutor. Otac odabire djetetu zvanje, te način odgoja, sve dok dijete nije navršilo 14 godinu života, i nitko ne može ocu prigovarati, u koliko se ne ogriješi o svoje dužnosti. Tek kad dijete navrši 14 godinu života, dopušta mu zakon da može tražiti intervenciju nadležne tutorske vlasti za slučaj, da ga otac sili na zvanje, za koje nema nagnuća ni sposobnosti. Iz očinske vlasti proizvire i pravo očevo pristati na brak malodobnog djeteta odnosno pobijati valjanost braka, koji je sklopilo malodobno dijete bez njegove privole. Mjerodavni su samo interesi djeteta, te može dijete i u ovom sporu sa očem tražiti sudbenu intervenciju.

СЕПТЕМБАР, 1932

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

125