Ženski pokret

se opravdalo time, da to zahteva društvena korist, t. j. interesi muškaraca. Danas se nastoji ubediti žena da je nesposobna, da ne posjeduje dovoljno duševnih sposobnosti i nastoji se tim ubeđenjem udaljiti od njenog blagostanja. Ali, taj dokaz je slab, jer je samo površno razmotren. Doduše, može se tvrditi da je manje sposobnih žena nego muškaraca, ali treba ići dalje pa reći da imade pored toga sposobnih žena, kojima bi se mogle prepustiti mnoge dužnosti koje bi one svršavale s najvećim uspehom. Zar neće biti šteta za društvo, ako ne dozvolimo ženama da konkurišu sa muškarcima u zvanju? Zar zbilja imade toliko mnogo muškaraca, koji su sposobni za svaki rad, da se mora isključiti polovina isto sposobnih lica, a ne primaju se zato što su žene? Zar ne gubimo mnogo, ako zabacimo usluge tih lica ne ispitavši njihove sposobnosti? Zar ne činimo ne samo ženama nepravdu, nego i onim licima, koja bi mogla imati koristi od njihovog rada? Odrediti da recimo žene ne mogu biti doktori i advokati i t. d. ne znači samo njih oštetiti, nego i ona lica kojima su potrebni doktori, advokati i t. d., jer se njihov izbor ograničuje na jedan uski krug. IV. Mil je prvi koji je hteo već onda izvojevati ženi pravo glasa kako u skupštinskim tako i općinskim izborima i na tom se pitanju dosta zadržao. Razlika je, kaže on, u pravu sudelovati kod izbora lica kojemu društvo poverava svoje interese, od prava biti kandidat za tu dužnost dakle od pasivnog i aktivnog prava glasa. Imati pravo birati lice koje će zaštićavati interese pojedinaca jeste sredstvo samohrane kako on veli na koje ima pravo svaki čovjek, a zašto onda, da se to sredstvo ne daje ženi, zar ova isto ne smije zaštićivati svoje interese? A da je ova sposobna za pravo izbora, vidi se po tome što joj kasnije zakoni daju pravo izbora u pitanju koje je najvažnije za nju, izbor muža koji onda postaje neograničeni gospodar. Kod izbora za društvene dužnosti, dužnost je zakona, da utvrdi prava birača svim garancijama, a garancije koje vrede za muškarca, treba da su iste i za ženu. Kad muškarac ima pravo izbora pod svakim uslovom, zašto da nema žena, kad se većina žena jednog staleža ne razlikuje u političkom mišljenju od većine muškaraca istog staleža, osim pitanja koja se tiču neposredno interesa žena. A što se tiče sposobnosti žene, ne samo da može učestvovati u izborima, nego i u vršenju dužnosti, koje nose velike odgovornosti pred društvom; to pitanje nije tako bitno, jer se do sad već pokazalo s uspjehom, da žena može vršiti državne

poslove. A tamo gde politički sistem vlade isključuje nesposobnog muškarca, isključiće i nesposobnu ženu, a ako izvesni sistem ne gleda da suvišno zlo otkloni, zar isto nije svejedno kojem spolu pripada nesposobno lice, koje hoće da tu dužnost zauzme. Ako se obratimo na ovo pitanje bez predrasuda, onda će ono dati novu snagu dokazima, koji govore protiv nesposobnosti žena i njega će podupreti javna korist mnogih praktičnih razmatranja. Sva teorijska razmatranja, koja nastoje dokazati umišljenu duševnu razliku između muškarca i žene nisu ništa drugo, nego prirodni produkt, koji je posledica razlike obrazovanja, a nikako da je to niže svojstvo ženine prirode. To se može dokazati samo na onome što su žene do sad učinile, a nikako, što će one učiniti. Ona se uklanja od obrazovanja, ра je ono i nije moglo spremiti za kakvo zvanje, zato se ne može tvrditi, da žena ne može postati recimo Omer, Aristotel ili Betoven, zbog toga što do sada nije bilo žena, koje su proizvele slične produkte velikih umetnika. Ali se može tvrditi, da žena može biti kraljica Elizabeta ili Katarina Velika - jer je to osnovano već na faktu. Vidili smo, da je za one stvari, koje zakon ženi zabranjuje, žena sposobna. Jer da kraljica Elizabeta nije nasledila presto, ne bi nikada zato što je žena imala učešća u politici, a gde se pokazala kao sposobni i veliki vođa. Naročito se žena pokazala sposobna u upravi i administraciji. Malo je bilo žena, koje su vladale, ali većina se pokazala sposobna za državnu upravu, premda su uvijek dolazile na presto u teškim političkim prilikama. Taj fakat je tako istinit, da se protivnici žena dovedeni u tesnac, prihvaćaju tako smiješnog sredstva. Tu činjenicu brane tako, da su vladarke bolje od vladara, što je kod vladara vlast u rukama žene, a kod vladarki u rukama muškarca. Ako ima tih primera, oni su retki i ako su vladari činili zla, to su bili slabog karaktera i pod uplivom svojih udvarača. Francuska istorija daje nam za primjer dva vladara, koji su dobrovoljno ustupili upravu ženama, a ove su se pokazale toliko sposobne, da se sa njima nije mogao uporediti ni jedan od savremenih vladara. Jedan je Karlo III ustupio vladu svojoj sestri Ani Bretanjškoj, a drugi Ludvik IX svojoj materi Blanki Kastiljskoj. Međutim, tvrđenje da administracija dolazi u sposobnije muške ruke, kad žena vlada, pokazala bi to da je žena sposobnija izabrati bolje lice za upravu, državni posao, od muškarca. Brzo upoznavanje žena, to je ono najvažnije kod izbora radnika i to treba da bude glavna zadaća onoga koji je na upravi. A velike vladake su bile za to dobre, što su imale sposobnosti za upravu državnu, a

150

ŽBNSKI POKRET

OKTOBAR, 1932