Ženski pokret

vala životni standard i platežnu moć masa, što je opet, logično povećavalo krizu. Očaj masa dovodio je sobom nove pokušaje natražnjačkih mjera valjda u misli da će to vratiti i prosperitet negdašnjeg vremena. Reakcija se javila u raznim formama i na raznim krajevima svijeta uništavajući postepeno poratne socijalne reforme, kao da su milioni ratnih žrtava uzalud poginuli. Prva je stradala žena. Jer široke mase ne shvatajući sadašnji komplikovani proizvodni proces, tražili su razlog krizi i našli ga mudro se sjetivši, da su danas žene u javnom životu, a nisu bile u dobrim starim vremenima, pak su laički zaključili »žene su krive krizi«. Zar su uistinu žene krive što u svijetu ima 30 miliona nezaposlenih? Zar su uistinu žene krive što su sva dobra sakupile ruke pojedinaca, a široke mase stradaju u nemaštini? Zar su žene krive što je na jednom mjestu nastala hiperprodukcija dobara, što su željeznice ložili pšenicom, mlijeko lijevali ulicama, kavu bacali u more, dok su ljudi te iste zemlje bili neuposleni i gladovali? Tako mogu misliti j edino neupućeni i djetinjasti ljudi, koji naravski često sačinjavaju snobovski veliki dio javnog mišljenja, ali nemaju uza se bez obzira na spol nijedno istinsko kulturno biće, koje je malo dublje o tome promozgalo. Kriza je zahvatila cijeli svijet i odrazila se u našoj, makar pretežito agrarnoj zemlji, stvarajući danas oko 350 hiljada neuposlenih. U namjeri da pomogne nezbrinute, mjerodavni faktori hvalevrijedno se laćaju mnogih mjera. Nažalost neke od tih mjera su samo popularne, ali nikako socijalne. Nema sumnje da je redukcija žena iz državne službe vrlo popularna u širokim krugovima, ali je zato u svojoj biti asocijalna. Jer da se napokon dotaknemo toga pitanja, koje nas je ovdje sakupilo, zar je to socijalna pravda stradanje jednih zamijeniti stradanjem drugih, i zar će to prebacivanje neuposlenosti sa jednih na druge moći da i najmanje smanji broj od 350 hiljada naših neuposlenih, pa da se i svih trideset do četrdeset hiljada žena uposlenih u državnoj službi izbaci? To bi značilo stvoriti analogni toliko veliki kadar neuposlenih žena i to onih koje su tolike godine vršile svoj posao sa ambicijom i zanosom prve veće feminističke generacije na djelu, te prema vlastitoj zaradi osnovale i uredile život svoj i mnogih na njih upućenih bića. (Naravski da niko od nas nije protivan izbacivanju nesavjesnih bez obzira na spol, i žalosno je samo što su takvi bili tolerisani). Prema ženinoj zaradi sređen je i studij braće, sestara, život djece i familije. Izbaci li se sad hiljade uposlenih

žena na ulicu, nemoguće je dalje voditi ove brakove koji su kod današnjih plata bili omogućeni jedino i ženinom zaradom; nemoguće je odgajiti djecu i vršiti sve obaveze, koje su preduzete prema zajednici. Ova bi mjera značila samo ukidanje jednog neuposlenog kadra, da se stvori drugi, samo mnogo teži. Za državu iskrsava važno pitanje odgoja novih generacija, koje su već na svijetu, dok se kod onih koji bi imali biti uposleni radi samo o eventualnem stvaranju familije i to hipotetske, kao što je hipotetska mogućnost stvaranja familije kod današnjih niških plata samo muževljevom zaradom. S druge strane, žene bačene na ulicu postaće u privatnoj službi oštar konkurent uposlenim muškarcima i nudenjem svojih jednako visokih kvalifikacija uz nižu cijenu radne snage, izbaciće ih u armije neuposlenih sa svim posljedicama po život njihove familije i naše zajednice uopće. Zar je uopće toliko žena uposlenih da su te mjere opravdane i zar nema mnogo zvanja koja ženi nisu pristupačna? Nije li ona u državnoj službi isključena iz svih visokih položaja? Udata žena, državni činovnik, i njezina djeca nikad ne padaju na teret države, ni prije ni poslije muževljeve smrti, niti djeca po njoj uživaju privilegije doplatka i ostale. Zar nije više u interesu države kao poslodavca kad dvoje bračnih drugova svaki radi svoj posao s cijelom energijom, nego li kad muškarac prisiljen da za minimum egzistencije pokriva dva do tri mjesta radi na svakom s polovinom ili čak trećinom svoje energije? Čemu ta ograničenja za dvoje uposlenih ljudi u braku? Nije li to isto kad dva uposlena brata, koji će možda doživotno ostati neženje (uprkos poreza na neženje) imaju pravo na svoj rad i zaradu? Zašto da dvojici bračnih drugova budu prinadležnosti smanjene, zar možda ljudi u braku manje jedu ili pak žena može da živi od 140 dinara doplatka? K tome ljudi u braku odgajaju državi djecu i zato trebaju više, a država bi imala da ih pomogne u tom teškom nastajanju i omogući im pristojno odgajanje, jer je to u njezinom interesu. Zar je uistinu u interesu države da pomaže prostituciju, rastavu i konkubinat čemu jedino može ova mjera da u očaju vodi? Intelektualna žena radnica ušla je u privredni život na temelju kvalifikacija stečenih dugim i skupim studijama pouzdavajući se u ustavom zagarantovano pravo rada i zarade. Pod istim uvjetima ulagala je i ženska omladina u svoj studij trud, a često i zdravlje i u ovo doba svaku škrtu paru, a njihove molbe za namještenje kako izgleda više se i ne spominju. Zar je to uistinu socijalna pravda koja traži za sve ista prava i dužnosti?

MART 1934

ŽENSKI POKRET

27