Ženski pokret

Pitanje opskrbe i udaje ženskog čeljadeta nije se nikad ni rastavljalo, smatralo se upravo jednim pitanjem. Danas ženu udaja ne opskrbljuje, jer muž sam ne može zaraditi toliko da opskrbi porodicu. Zahtjev da žena kod osnivanja porodice donese svoj dio bio je potpuno opravdan i kod seljačkog i kod obrtničkog staleža, gdje je žena ulagala i svoj dio rada, ali osobito se pitanje miraza isticalo kod onih staleža gdje je zarađivao samo muž, ali zarađivao je samo za dnevne potrebe, pa je tražio da žena donese toliko da se osnuje kućanstvo barem pokućstvo i rublje. Na ovom se pitanju, na pitanju miraza često lomili djevojački udesi. Djevojka bez miraza nije često smjela ni računati na udaju. Više ženske djece u braku smatralo se pravom nesrećom, upravo prekletstvom. Bez miraza, bez znanja, bez spreme da za sebe skrbi, bila je takva djevojka na teret ocu, poslije njegove smrti bratu ili rođaku, a sve to kraj svoje dvije zdrave ruke, često sa dostatnim sposobnostima. Bila je žrtva pogrešnog društvenog shvaćanja, a najčudnije je to, što su je zato prezirali i oni kojima je bila na teret, smatrali su se žrtvom. Prilike su za Ženu krenule daleko na bolje otkako se drukčije stalo gledati na pitanje odgoja djevojaka, kad se stalo nastojati da im se daje znanje, bilo kakvo, prema prilikama i sposobnostma. Otada nije se žensko dijete moralo smatrati nesrećom. Kod samoga rodenja ženskega djeteta nijesu roditelji morali uzdisati kako če namaknuti miraz, nije sa djetetom rastao strah što če biti, ako se ne uda, ako ostane neopskrbljena, živi teret nekome iza očeve smrti. I ne samo da je nestajalo tipa nezaposlenih usidjelica, ne samo da su mnoge neudate žene znale da se održavaju u životu, već su se u mnogim zvanjima afirmirale kao vrijedni i sposobni radnici. Spominjem ovdje kao primjer onaj veliki niz naših vrijednih učiteljica, koje su znale zadušiti više generacija i svojim radom stekle opće priznanje. Ovakvim ženama nije više udaja morala biti »spas», nisu morale željeti da se udadu bilo kako i bilo za koga. Motivi po kojima su sklapale brakove mogli su biti čišći i viši, pa se je vrijednost braka mogla podiči. Sjetimo se samo kako glavni junak Novakova Informatora razmišlja o svoj oj zaručnici. Sumnja ljubi li ga ona doista »jer udaja je za ženu isto što i za muškarca dekret za namještenje«. Iza prvog razdoblja: bez zvanja i bez udaje došlo je drugo: zvanje, ali bez udaje. Po nekom starijem shvaćanju zvanje i udaja isključivali su jedno drugo. Tu se moramo sjetiti ono-

ga vremena, kad se tražio prisilni celibat za učiteljice. Ovo se moralo promjeniti samo od sebe, jer je bilo neprirodno i nepravedno. U trećem razboblju spajalo se jedno i drugo: udaja i zvanje. Bolje reči: žena je opet smjela zarađivati i ovako pomagati kao nekad, samo što su se prilike promjenile, ona je za zvanjem i zaradom morala odlaziti od kuće. Kad je žena u zvanju sklapala brak, onda je njezin rad bio njezin miraz. Najosnovniji pojam pravednosti mora dopustiti, da pravo na brak i materinstvo ima i ona žena, koja nema drugog miraza do svoga rada. Mnogi se od današnjih brakova ne bi bio ni sklopio, da se nije računalo na ženinu zaradu. Za to prisilno oduzimati ženi ovu zaradu znači duboko zadirati u porodicu. Ako među onim brakovima u kojima zarađuje žena ima takovih (a ima ih malo), koji imaju i neki mali plus, a ne samo minimum sredstava za život, onda to takove žene i zaslužuju. Zaslužuju sigurno toliko, koliko one koje su bez muke i brige dobile gotov miraz. Jer za mnoge je i mnoge žene steči zvanje značilo niz velikih borba, rada i odricanja i ne može se poreči, da je to često znak veće sposobnosti. Žena zarađuje jer mora zarađivati, a ne zbog šale i luksusa. Nekad mnoga nije morala, jer su muževi bili bolje plaćeni, a nije mogla jer je kućanstvo bilo komplicirano i teško. Danas mora raditi, jer je muževa zarada malena, a nešto i stoga što lakše može odlaziti od kuće, jer je moderna tehnika toliko napredovala, da je u mnogom pogledu olakšala rad u kućanstvu. Ako ženama oduzmu danas njihova namještenja, one će opet zarađivati prema sposobnosti i spremi, one će poučavati, šiti, predavati i zamjenjivati svoje sadanje služavke, jer se moraju održati, a hoće i mogu jer su navikle na borbu. Otpuštanjem žena iz službe neće se smanjiti broj nezaposlenih, jer ako žene ne budu »otimale« zvanje svojim sadanjim drugovima u službi, one će ga »otimati« ljudima koji vrše domaće poslove. Ne smiju se prešutjeti oni prigovori, koji se tako često javljaju, da žena ne može vršiti dvije dužnosti, doma i zvanja. Prigovori su ozbiljni i teški, ali nijesu točni. Nije istina, da žena nikada ne može vršiti dvije dužnosti, već često vrlo teško vrši obje dužnosti. Ako je u pitanju koja bi od ove dvije strane mogla stradati, onda je to u prvom redu dom i porodica. To je pitanje teško i komplicirano s obzirom na odgoj djece, ali nije uvijek i svagda neriješivo. Ženski pokreti su na raznim stranama svijeta o torne pitanju držali ankete i to je jedno uvijek aktuelno pitanje. Do sada su se riješavala obično individualno. Stare bake i tetke, stare žene, koje nijesu više mogle

MART 1934

ŽENSKI POKRET

21