Ženski pokret

vršiti drugih poslova, bile su najvažniji faktor kod riješavanja toga pitanja. U modernim državama pomagale su i razne socijalne ustanove, kao obdaništa za djecu i druge. Ali ovdje se o torne ne može govoriti. Pitanje o redukcijama ženskih namještenika nije pokrenula briga za njihov dom i djecu i želja da se onamo vrate. Nije neznatna stvar, ako mati idući na posao zatvori svoje dijete samo u sobi, ni ako se ono skita po ulicama. Ali to pitanje neće biti riješeno, ako majka ostane kod kuće. Ono će i dalje bježati na ulicu, a kad se vrati kući dočekat će ga u hladnom domu mati, ali bez večere. Dužnosti žene matere bile su uvijek teške. Još nekad u zadrugama više se morala mučiti žena, koja je imala djece. Morala je raditi poljske i kućne poslove kao i druge, a vrijeme potrebno za njegu djeteta otkidala je od svoga sna i odmora, Kako su dakle žene nekoć riješavale pitanje svojih dvostrukih dužnosti? Kao i sada. Mučile su se više nego druge. A kad ne bi materinstvo zahtjevalo tako velikih žrtava, ne bi imalo ni prava na one himne koje mu se pjevaju, ne bi ni materinski dan koji je uveden posljednjih godina, imao pravo na opstanak. Sadanje aktuelne prilike traže odgovor na ono drugo pitanje: vrše li udate žene dužnosti svoga zvanja? Na ovo pitanje ima jedan odgovor: i država i svaki drugi poslodavac ima u rukama sva sredstva da se bori protiv onog namještenika koji ne vrši svoje dužnosti, bio on muško ili žensko, oženjen ili neoženjen, udata ili neudata. Nikada se nije čulo, da je kod posla od umora zadrijemala žena, koja je provela noć uz dijete koje je plakalo; naprotiv se je cesto dogodilo, da je zadrijemao kod posla i na katedri muškarac, koji je proveo noć u gostionici. Za sam posao posve je svejedno strada li on od umora koji potječe od utjecaja alkohola ili od vršenja materinskih dužnosti. Etička vrijednost uzroka u oba slučaja nije jednaka. Ako ima takvih žena, koje ne vrše svoju dužnost iz koketerije, ili računajući na neku kavalirštinu sa Strane muškarca, takovih se ženski pokret ovdje i svagdje odriče, za njihove interese neće da se bori. To su najopasnije protivnice svakog ozbiljnog ženskog rada uopće. Ako pak neke namještenice ne vrše svoju dužnost oslanjajući se na svoje protektore, ne zaboravimo da su ti protektori muškarci, jer do sad još ne dijele namještenja žene dakle krivnja nije samo na ženskoj strani. Ako se udate žene uklone iz službe, neće ta nepravda biti nanesena samo onima koje budu

uklonjene. To će biti nepravda nanesena bližini i daljnim budućim generacijama. Nesigurnost ženskog zvanja spriječiće mnoge mlade ljude da sklapaju brakove. I to one koji bi mogli osnovati kućanstvo računajući jedino na zaradu jednoga i drugoga bračnoga druga. A šta da kažemo o budućnosti naše ženske djece? Zar ćemo se opet vratiti u vremena, kad su djevojčice učile nešto kućanstva, nešto fraza društvene učtivosti i vezle papuče, kućne kape i ridikile roditelj ima za rođendan? U ta se vremena ne možemo vratiti, jer to je i nekad bilo dano samo ekonomski jačim staležima. A kakova će biti solidnost stručne spreme za zvanje onih djevojaka, koje se budu spremale »za svaki slučaj« ako se ne udadu? Tko će imati energije da u obrazovanje i stručno spremanje ženskog djeteta uloži toliko žrtava, ako nema izgleda da će ono biti od koristi? Dakle će se školovati i spremati za zvanje samo muška djeca ma kako ona bila nesposobna, a njihove darovite i sposobne sestrice osudićemo već sada na to, da njih poslužuju, da im peru rublje, dok se možda ne nade netko drugi, neki muž da njega dalje poslužuju. A ako se ne nađe? Može li se doista govoriti o muškarcu kao o narodnoj snazi? Ako ima da se poređuje na kojoj je strani više junaštva, onda je sigurno da je bilo više neznanih junakija, nego li neznanih junaka. Te su neznane junakinje bile one naše matere, koje su svojim bezbrojnim junaštvima, sitnim i velikim žrtvama održale naš narod u najtežim časovima. Ali mi smo protiv svake ovakove poredbe. Muški i ženski svijet ne može se podijeliti u dva fronta, pogotovo ne u dva neprijateljska fronta. Zar ima mnogo žena koje nisu ni kćeri, ni sestre, ni majke, ni supruge nijednoga muškarca? Zar se može dijeliti njihova sudbina? Žene je život potjerao iz kuće za zaradom. Od toga nijesu isključene ni udate žene. Ako im današnje teške prilike ne donose sa strane društva nikakova olakšanja u vršenju dvostrukih dužnosti, one traže barem ovo: pustite nas, da se mučimo za svoju porodicu i za svoju djecu onako kako su se nekad mučile naše pramajke. Ovaj zahtjev očito nije prevelik. O privatnim namještenicima. Govorila je Ljubica Smrečki. U svojim izlaganjima se najpre osvrnula na ratno doba kada su radile žene takoreći sav posao koji su ranije radili muškarci i zauzimale u bankama, industriji, trgovini i obrtu, izuzev one za koje im je nedostajala fizička snaga. Zatim je nastavila:

22

ŽENSKI POKRET

MART 1934