Ženski pokret

пе može odoliti. Dobiva se dojam nemuslimanske uloge Vakufa, kada se s naše tačke gledišta posmatra njegov rad. Uloga Vakufa u ovom području stoji u suprotnosti sa islamom. Vakuf, како rekosmo. to je islamska javna zaklada. Njezino dobro je zajedničko dobro svih muslimana. Ta je ustanova nastala datim zavještajima imućnijih vjernika, a svrha je u krajnjoj analizi da se muslimani i muslimanke materijalno i moralno pomažu, da se kulturno i privredno podižu, da se moralni odgoj drži u skladu sa vjerom itd., jednom riječju da se očuva muslimansko društvo kao vjerska zajednica. Međutim, mi danas vidimo da Vakuf niukoliko ne odgovara svome zadatku. Stvarno, danas on, po svom radu, ne pretstavlja zajednicu svih muslimana niti zajedničku imovinu njihovu. Njegovi milionski prihodi služe samo i isključivo vjerskim apstrakcijama. Tako se naime možemo izraziti kada mislimo samo na teološki dio islama. Medutim, islam nije samo teologija. On se interesuje za sve društvene manifestacije vjernika. Njegova šerijatsko-pravna ustanova, koja je u bližoj prošlosti obuhvatala cjelokupno pravo i kod nas, jasno govori, u prilog naše tvrdnje. Činjenica da je danas svedena ova islamska ustanova samo da reguliše bračne i nasljedne odnose muslimana, i upravo da joj je to ostavljeno uporedo sa postojećim građanskim zakonodavstvom, govori da i građansko društvo priznaje Islamu da nije jednostran, odnosno da njegove ustanove mogu obuhvatiti i regulisati bar djelomično i ostale probleme te vjerske zajednice, a prvenstveno one socijalne naravi. Ako je prema tome šerijat mjerodavan da reguliše nasljedno pravo pojedinaca vjernika, time je rečeno da je njegova riječ mjerodavna i konačna i po pitanju upotrebe i raspodjele vakufske imovine kao zajedničke imovine sviju vjernika. Međutim, šerijatski sud se vješto zaobilazi. Dovoljno je, vele, da u vijeću sjedi jedan, dva ili tri kadije, rad će biti u saglasnosti sa šerijatom. Dakle, identifikovanje ličnosti kadije sa ustanovom šerijatskog suda. Zaista, kada bi ova ustanova, recimo, u Sarajevu digla svoj glas protiv toga apsurda, bila bi anatemisana. Pitanje je da li bi šerijatski sud као ustanova na pr. odobrio, da se u lanjskom vakufskom budžetu dotira svota od 20,000.000 dinara za podizanje hotela na tašlihanskom zemljištu. Ja tvrdim da ne bi. Ali, kako god bilo da bilo, u odnosu Vakufa i Serijatskog suda sigurno mora jedno da dođe do prečišćavanja i do obračuna. Mi ćemo se ovde zadržati na samovolji Vakufa u upravljanju tim ogromnim dobrom vjerske zajednice.

Kažu volja zavještača mora da se poštiva. Tvrdnja bez osnove. Ako je jedan zavještač prije sto godina uvakufio tri mlina i jednu džamiju recimo u gradu Sarajevu u Mlinima ulici, i ako je u tom svom legatu naredio da se prihod od mlinova ima upotrebiti dvojako, recimo, jedna polovina za održavanje zgrade mlina, a druga polovica za održanje džamije, pita se, je li volja legatora ostala očuvana, kada su mlinovi u Mlini ulici prestali, likvidirani i srušeni, da se tamo reguliše ulica i provede kanalizacija po planu gradske opštine. Odgovor je jasan. Likvidacijom mlinova, likvidiran je izvor prihoda od kojih je izdržavana džamija. Dakle, volja zavještača sa materijalnim uslovima koje je ona dala izmjenjena je. Dakle, volja zavještača nije neprikosnovena. Uzme li se ovo sa stanovišta islama, stvar će se još jače okrenuti nama u prilog. Ovde neumoljivo strogi islamski propis za čistoću, dakle za održanje higijene, dolazi do izražaja. Islam daje prednost provedenoj kanalizaciji, jer je to u skladu sa njegovim strogim propisima o održavanju higijene na opštu korist društva. Dakle, mlini našeg zavještača otišli su u hajir (dobro) cijele zajednice. Po vakufskim dogmatičarima volja zavještača je pogažena, ali po principima islama u krajnjoj analizi ta je volja ipak pošteđena. Zadržavajući se za čas još na ovom primjeru, ukazaćemo i na finansijski momenat, koji je nužno nastao eksproprijacijom mlinova. Razumljivo je da je eksproprijacija izvršena uz primjernu naknadu štete za ovaj legat; ali je razumljivo i to da je tu naknadu u gotovom novcu vakufska uprava uložila u banku na »priplod«, tj. na kamate. Kažu, od kamata može da se održi džamija. Čudne protivrječnosti. Islam najstrožije zabranjuje kamate, a Vakuf ulaže novac na kamate, da tim kamatama održava islamsku najodabraniju ustanovu džamiju. Džamiju, gdje se Bog slavi i ujedno krši islamska ustanova o zabrani kamata. Ovaj primjer uzeo sam zato da ukažem kako se u društvu naših vjerskih vodećih krugova manipuliše sa propisima Islama. Za njih su ti propisi elastični, kada novac treba da se ukamati, ali su neumoljivo kruti, kada se obesciljeni legat ima da upotrebi u korist zajednice kao njeno isključivo pravo. Tada je volja zavještača neprikosnovena. Dakle, volja zavještača stoji iznad volje Islama. I konačni ishod iz ove analize jest taj da vakufska milionska dobra služe samo hodžama, naravno onim kvalifikovanim u prvom redu, onim ugojenim sa skupim palatama i njihovim sitnim satelitima, a sama muslimanska zajednica ostaje po strani u

JANUAR - MARt 1936

2BNSKI POKRET

19