Židov

ski park mogućnosti zemlje, datulje i banane, masline razne vrsti, sa i bez vodenih graba, citrone, mandarine, visoke orijaške naranče, fige, mandule, šipke, plemenite kostaflje i roščiće. Palme i bambus jak kao čovjgk, koji je tako brzo rasao, kad je nadjena prava metoda, da je šešir, što ga je vrtljar na večer zaboravio na) grani, sutradan) bio nedokučiv za njegovu ruku. Upravitelj farme pokazuje sjajni egzemplar »židovskoga drveta«. Tako Arapi nazivlju australski eukaliptus, što su ga Židovi donijeli za isušivanje močvara u Palestini, jer upija i zadnju kap vode zemljišta i ima nevjerojatno brzi razvitak: 8 godišnje drvo debelo je pola metra, a visoko 25 metara. Vrt je iMigdala, i ako na vrlo širokoj bazi, ipak sa;mo pokusna stanica. Tko se noću vozi autom iz Jafe u Jeruzolim. može na mirisu da nadaleko ustanovi plantaže naranče, tko se u malom svratištu sela »Petah Tikva« probudi od jutarnjeg poja ptica i gleda kroz prozor u vrt naranča sa crveno-žuto piknjastim zelenilom, što ga je obasulo sunce, taj ne misli na zbilju, već drži da i dalje sniva. U zadnjoj godini prije rata eksportirano je preko Jafe preko 1 i pol milijuna sanduka naranča. U sobi 21. židovskog službenog ureda u Jeruzolimu radi arhitekt Rihard K a u fmann, rodjen u Frankfurtu na Majni. On ne pravi planove za kuće s najmorrt i vile, ne dijeli male parcele u sobe za stanovanje, jelo, kuhinju i kupatilo, ne crtaj namještaj i umjetno posudje, on je graditelj gradova nove zemlje. Kupljen je teritorij, mnogo hiljada kvadratnih metara, s humcima, dolinama i velikim ravnim površinama, naslonjene na jednom brijeou ili s obih strana jedne rijeke. Donesu mu plan, čisti tabak papira za crtanje s nekoliko medjašnih linija i naznaka visine. 1 na taj list stvara vam grad. Po izvjesnim zakonima, a ipak slobodnim raspolaganjem velike površine. Tu na vršku visa stavlja javnu zgradu, učiteljski seminar ili tehničku visoku školu, tamo se spušta omedjena dvostrukim redom drveća glavna cesta prema tržištu; ondje će se podignuti kolonade dućana, tamo park, tu mjesto za 1 šport, ondje opet sabiralište za kola i auta. Kuće u kupiranomi terenu moraju moraju! da dobiju plosne krovove, krovovi sa zaptom rezervirani su za ravnicu. To mora tako biti, tako i ne drugačije, radi dinamičko estetskog ukupnog dojma, što ga treba da učini naseobina. Unapred proklinje posjednika, koji pokušava da prekorači taj zakon, koji hoće da postavlja kuću sa zaptom prema obronku ili piosni krov u ravnici, i onoga koji bi možda probio odredjenu liniju. Kao što je njegov učitelj Teodor Vischer u Mtinchenu želio, da Sendling i Heidhausen izgleda, ali je uzalud želio, jer su sagradjeni prije njega, tako gradi Kaufmann s početka buduća sela i kolonije Palestine, vrtne gradove pred vratima Jeruzolima. Kaufmannovi radovi u rajnskom predjelu i Westfalenu pobudili su prije nekoliko godina pozornost u Švedskoj, pozvali su ga na saradnju za generalni plan izgradnje Stavangera. No on je ostavio Stavanger i Toensberg, kad je’veliki amerikanac Patrick Geddes pošao opet preko mora, a time postalo vakantno mjesto glavnog arhi-

tekte kod Palestina Land Developement Company. Kaufmannovi planovi ne ostaju samo crtež i model od sadre, oni se u istini ostvaruju. Kad sidješ serpentinama jednoga brijega vidiš dolje u dolini začetke jedne naseobine: hrpe balvana, žice i burad s cementom. Kad dodješ bliže možeš razlikovati cestu, koja se odijelila od šoseje, a onda se dijeli u dvoje sred kolonije, naseobine u izvjesnoj grupaciji i jedna, dvije kuće za stanovanje u jednom izvjesnom odnošaju prema stajama, tamo slobodna livada, prepoznaješ, to je plan graditejla gradova. Koloniste vjeruju pored svih eKonomskih briga u graditelja gntdova, svaka naseobina koja nastaje ima uzgred i ambiciju, da postanje »lijepa naseobina«. Nahalal se natjecao s Ejn Tabun, Talpiot sa Bet Haikerem. Gradnja svake nove naseobine počinje sa stajama. Prva je briga za marvu, onda se istom misli na ljudski stan. Cesto je izmedju ovih etapa dugo vrijeme stanovanja dvije do tri godine u šatorima. Svagdje je potisnuta misao na samoga sebe od brige za općenitost, od velikoga movensa izgradnje. U kolibi svakoga koloniste visi plan. Slika budućnosti toga mjesta. Uvijek iz nova čuje gost tumačenje nacrta: Stojite ovdje, tamo će biti podignuta škola, ondje će stanovati liječnik«. To je smisao potpune duševne promjene, koja je ovdje uslijedila: da je nestala želja za profitom i tezauriranjem Pred nagonom za produktivan rad. Veselje na onome, što se razvija, radi, smije mi se, kad opaža, da ja hoću uhvatiti kod želje za povratkom i čežnjom za prijašnjim domom. Svi su oni sretni, premda ništa ne »posjeduju '. Samo će se onda uhvatiti i ispravno spoznati zajednička ili komunistička forma njihova života, ako se to smatra kao dragovoljno izabran: pedagoški imperativ. Nigdje' u Palestini nije komunizam, koji naravno nema ništa zajedničkog s moskovskom crvenom autokracijom. samosvrha ili parola. Gdje je u praksi, on je to stoga, jer se čini kolonistima pod sadašnjim uvjetima psihički i materijalno kao najnaravnja i najbolja forma zajednice. Stoga i mnoštvo socioloških figuracija: Strogo, gotovo monaško bratstvo bez svakoga posebnoga prava pored slabije vezanog, u kojem svaka obitelj ima svoje vlastito kućanstvo, selo s malim seljacima, djevojačka farma i ona grupa omladinaca, u čijoj sam sobi našao malu otvorenu blagajnu, iz koje je svaki mogao da vadi, što je trebao za cigarete ili druge sitne potrebe dana. Velikoj »radnoj legiji«, koja je raširena* po cijeloj zemlji, i koja je na svoj stijeg pisala ćudoredni odgoj, medjusobnu potporu i narodnu obranu, može se (kolikogod se ona i protiv toga branila) što više pripisati neki kombatantni karakter, a time nešta zajedničkog sa fašističkom idejom. Nezaposlenost je u Palestini sasvim nešto drugo no u Evropi. Ona nije zapravo materijalna nužda, jer riječ, da u Palestini još nitko nije od gladi umro, ima više no poslovični smisao: U svim se krugovima iz nekoga fonda uvijek

üblažila krajnja nužda. Ne naći rada znači: ne smjeti raditi, biti isključen. Stoga ovdje želja za, radom često poprima čudne forme. Delegacija radništva pošla je k zastupniku engleske vlade; u zemlji ima 500 nezaposlenih, neka vlada dadje provesti radove. Ali Engleska štedi. »Ne ideš odvrati nakon diplomatskog obilaženja Englez. »Nemamo novca.« »Za novac je najmanje«, odgovori vodja deputacije«, ljudi hoće rada! Ako se radi samo o novcu, dat ćemo mi engleskoj vladi kredit.« »Kako? Vi imate novaca?« »Ne. Mi nemamo novaca. Ah, ako nam Vi podijelite kakav nalog, sire, rni ćemo sebi pozajmiti, što je nužno za nadnice. Za to bi dobili novaca. Vaša vlada, sire, ima kredita.« O svemu tome ništa ne zna engleski avijatičar, koji sjedi kod crne kave u salonu za pušenje »Vlenna«. Pomogao je svojoj domovini, da osvoji zemlju. Posjetio je sada Palestinu, bio je u Betlehemu. Nazaretu i Tiberiasu. Ali ne zna ništa o snagama vode Jordana, o gajevima nar2nča. o gradnji gradova i židovskome radniku. On poznaje samo kramare s jafanske ceste i ljude u kaftanu kod zida naricanja.

Spomenik za vječna vremena

Besmrtni Shakespeare ironički se običavao izražavati o imenima 1 ; bio je nazora, da miris ruže ne bi bio manji, ako bi joj s e dalo drugo ime. Ali imena imadu takodjer svoje znamenovanje i dolina Jesreel postala nam je dva put milija, jer ime svakoga sela, potoka i brda izazivlje uspomenu na nasu istorijsku prošlost. Od Ajn Harod prešao sam preko željezničke pruge do od davnine nazvanog izvora Tabun«. Pri tome izvadio sam svoju bibliju, taj najsjajniji vodič kroz Erec Jisrael i pročitao sam sebi mjesto one snažne scene zadnje borbe kralja Saula sa Filistejcima. Na tom su izvoru, veli se u Samuelu, postavili Izraelci svoj logor, tik do naše Merhavije. Samo tri kilometra nežidovske zemlje dijeli me od najbližeg židovskog kompleksa, koji obuhvaća i Tel Adas i Balfuriju; inače bi mogao da danas pješačim od izvora »Tabuna« do Sunana, a da ne bih morao ostaviti naše posjede. Predočavam si sliku teško zabrinutoga vladara, koji noću sa svoga logora na izvoru polazi na kobni put vještici od Endora, mjesta; koje leži ravno prema sjeveru. Zamišljam si teški njegov osjećaj, što ga je ispunio, kada se vratio visovima OUboa preko zemljišta, na kojem sad stojim i sa kojega gledam radnu legiju, štono radi u poljima Ajn Harod. Mislim na otpuštenje Davida po filistejskom knezu Akišu i oslobodjenju njegovih zarobljenih žena. Sjećam se odlučne bitke, koja je izvojštena na tome mjestu i u kojoj je jedan kralj u Izraelu radje išao u smrt. no da padne živ u ruke osvajača. Zar samo istorijska imena? Ova imena su pravni naslovi, na kojima baziramo naš zahtjev na Palestinu. Kroz sva vremena govorilo se o našim predjima uvijek u vezi sa Erec Jisraelom.

BROJ 23—24.

»ŽIDOV.