Židov

kasnije u mnogo većoj meri u Ujedinjene države Sjeverne Amerike. Koji su tu uzroci sem onih vanjskih, kao progroma, netrpeljivosti i sličnog? Trebalo je naći socijalno ravnoteže za ovaj društveni sloj. Radnik, koji je često ’ dolazio od propalog malog obrtnika nahrupio je u jednu vrst zvanja, na pr. u obućarsku industriju u tolikom opsegu, 'da ju je, kako je poznato, u Americi gotovo svu monopoliziroa. To je jedan od običnih školskih primera. Nastala je životna borba, za opstanak. Tko je bio u to vreme ovome radniku na pomoć? Zar gradjanstvo, koje je bilo njegov poslodavac, gradjanski liberali, pa bili oni asimilanti ili nacijonalni romantičari? Ne, pomogao mu je sindikalizam. Kroz takovo organizovanje on je donekle mogao da uredi svoje uvete, potrebne za životni minimum. A u koliko nije to postigao, bilo zbog vanjskih razloga, kao što su opštc gospodarske krize, trajno neuspeli štrajkovi, on je nastojao da te gubitke nadoknadi unutarnjim čvrstim organizovanjem. Stvaranjem svoje sindikalne organizacije, jevrejsko radničko pitanje još nije bilo rešeno. Zbog jednog razloga. A to je bio: večiti novi pritok masa jevr. naroda koje su se proletarizovale. Neprestano raspadanje jevr. malog gradjanstva u proleterce, prouzrokovalo je potpuno kapacitovanje radnog tržišta pojedinih struka jevrejskim radništvom. Promena u produktivna zvanja u znatnom, odlučujućem opsegu nije uspela ni, u Rusiji, a ni u plantažama Severne Amerike, S jednostavnog razloga: Jevrejin u diaspori teži za svojim centrima, koji ne mogu da nastaju na neizmernim stepama Rusije, ni prerijama Zapada. Izlaz je bio decentralizacija u zvanjima i centralizacija na jednom parčetu zemlje. Argentina to nije mogla da ispuni, jer su joj nedostajali uveti nacijonalno historijski, ukratko, ona nije mogla da vrši kao jedan centar onaj privlačiv, centralni upliv na jevrejsku masu, kao Palestina. Ova je s narodnim životom vezana van-

redno jakom kulturnom tradicijom, koju ni najveći ekonomski momenti sadašnjosti ne mogu da uklone. Morao je da dodje odnekuda revolucijonarni poticaj i odvažnost za čin, da se Palestinu osvoji kao radni centar, veliku zajednicu rada, u kojoj bi socijalne izrasline galute nestale u harmonijskoj strukturi novog, palestinskog društva. Kad je započela kolonizacija Palestine u prošlom veku, bila je ideja voditelja filantropska. Mišlenja mogu da su razdvojena, da li se tim načinom faktički nešto postiglo u pogledu sticanja zemlje, finansiranja same kolonizacije i osnivanja javnih institucija. Značajno je ipak, da se nije računalo sa samostalnim faktorom kolonizacije, a to je masa, koja je za tu kolonizaciju dolazila u obzir. Naivno se pretpostavljalo, da će to da bude gomila, koju će se u zgodan čas da preseli u zemlju, gdje će započeti idealan život u »seni maslinovog drveta«. Život je pokazao naskroz drugu sliku. »Masa«, koja je imigrirala u zemlju, bila je skup pojedinaca sa srcem i razumom. A što je glavno: s voljom, koja je poticala iz neizmernih do tada latentnih energija, protkanih vanrednim idealizmom. Idealizmom, koji nije mogao da potiče samo iz osećaja socijalne ugnjetavanosti —. iz toga se ne hi porodio snažni halučki val upravo za Palestinu, koja sigurno iz ekonomskih razloga nije mogla da dadne rešenje komplikovanoj strukturi Jevrejstva već iz osećaja pripadnosti palestinskoj grudi. Jevrejski radni narod'opet je stao da kroči trnovitim putem svoga naroda, putem k svojoj historijskoj domaji. Put taj nije označen historijskim materijalizmom, iako nisam nakan da važnost ekonomskog momenta te revolucije unutar Jevrejstva i za najmanje umanjujem. Ali ako se pitamo: zašto Palestina? Odgovor će biti jasan: jer jevrejski radnik imade domovinu, ona mu nije samo stomak, već i duša. Stomak se može da zaposli danas sigurno, van Palestine

bolje, ali ideja historijske vezanosti ta nije moguća na gostovanju kod svih naroda ove kugle. Odlukom za Palestinu, našao se radnik pred mnogim problemima, koje je bio voljan da resi u svojoj domaji. To je bilo u prvom redu stvaranje nove narodne i socijalne zajednice. Kad su francuski seljaci za vrijeme ve- • like revolucije uzalud nestrpljivo čekali, da će im zakonodavna skupština dodeliti u posed zemlju, koja im je prestankom feudalizma morala da pripadne, a ona to nakon mnogih sjajnih govora njenih zastupnika ipak nije učinila, jer nije imala odvažnosti za taji sudbonosni korak, onda si je francuski seljak jednostavno prisvojio zemlju, na kojoj je radio. Kasnije je konvent morao to stanje da sankcijoniše. Tako je seljak došao do zemlje, te je danas Francuska jedna od redkih zemalja, gdje je agrarna reforma na taj jednostavan način provedena. Predstavimo si sad položaj jevrejskog radnika, koji dolazi u zemlju, da je osvoji. Što to znači? Jednostavno, da će od dosadašnjih vlasnika zahtevati, da mu je dadu, jer mu pripada. Što će na to ovi? Ne će dati milom, što 'je konačno psihološki lahko razumljivo. Treba stoga otkupiti zemlju sredstvima čitavoga naroda, kad nema druge sile, koja će to da učini. Iz te situacije, koja je stvorena kompromisom s arapskom većinom zemlje nižu se redom kriza za krizom. Svi preduslovi za zdrav razvitak fale: nema zemlje, jiema sredstava samo jedno je tu jevrejski radnik, koji punim pouzdanjem u svoj narod, vrši svoj rad. Tendenca, da se osvoji zemlja znači stvarati jevrejsko selo. Ali zemlju se unatoč svih mogućih kompromisnih puteva ne može da stekne preko noći. Stoga nastaju na razmerno malim površinama gradska naselja, a time\ i gradski proletarijat, koji vanredno teško može da se odr- , ži na najnižoj točci životnog minimuma.

i rade još i sada, predati se potpunoma idealima svojega naroda, to se kod nas zove: preuskogrudno. To će potvrditi nesamo svaki teoretik, nego i svaki pozvani i nepozvani. I često se dešava, da vam se predbacuje, kad govorite o jedinstvu cijeloga židovstva: »Klaljisraelpolitika!« I to, da naš život nema nigdje oslona, učmilo je da smo Luftmensohi’ da živimo u zraku, nesamo ekonomski, nego i duševno. Mi vičemo: »Covještvo!« glasuje .od svakoga drugoga čovjeka, ne omžda zato, što b'smo etski viši bili od svili drugih, nego zato, što je »čovještvo* opstrakcija, eterički pojam, u životu postoje samo narodi: i u stvari rad mo, iako vičemo »čovještvo!«, samo za narod, u kojemu živimo, no nikako za se. Naš je duševni život, kao mreža paukova iz etera, iz tuđega uzduha. Ne možeš je primiti, ne možeš je pokazati. I samo onaj, tko ima svoje vlastite, upravo svoje žive misli, taj će na našem životu i na našoj literaturi opaziti, koliko smo ropski i hipnotizovani. I sami ne osjećamo kako je duboko strani život u nama dopro, kako nas vodi, i kako upravlja našom voljom i našim mislima, kako npliviše na naše stvaranje, te mi nijesmo mi sami nego drugi. I vrlo često vi-

djate ljude, koji su po svojoj duševnoj fiziognomiji naoko posve naši, unuci staroga Izraela, a ipak živi u njima duša, što luta, duša, što živi tudjim životom i od tudjih osjećaja, koji iz .njega viču i djeluju, a on misli, da je on uistinu on sam. Mi ne osjećamo to strano djelovanje, i ne možemo da to osjećamo, jer samo onaj može da osjeti, kako djeluju osjećaji i misli iz tudjega svijeta, tko ima svoj vlastiti svijet, što je nikao iz vlastitoga života, iz vlastite duše. A mi nemamo danas svoje narodno životno naz : ranje, to zapravo znači, da ne polažemo svijesno računa o našemu narodnopsihoLoškom odnosu prema prirodi. Jer životno naziranje našega prošloga života, koje je za naše roditelje bilo još dobro (a zato su i osjećali tako duboko svako ma i najmanje tuđe utjecanje), za nas više ne vrijedi, a nov život, narodni samostalni život, koji bi nam dao mogućnosti da stvorimo novo narodno životno naziranje, nemamo, zato i ne znamo gdje smo i što smo u svijetu. Pa ■kad se kod. na rodi koje narodno životno pitanje, nemamo zajedničke narod,ne volje, da nađemo put k onome što hoćemo, nego ima toliko različitih volja, koliko smjerova ima. To vidimo u našim

'bespredmetnim . borbama, koje su bez kraja konca, o stvarima, koje nikad ne će moći nitko da dokaže, jer se đokučuju, samo životom i dubinom narodnoga osjećanja. Ne pišem ja išta od toga, da nekoga okrivljujem, htio sam naprotiv jasno pokazati, da ovdje uopće nema krivca. Htio sam, da se shvati, da mi jedan drugoga ne shvaćamo, ne zbog toga, što ovaj ili onaj ima slabu pamet, mali horizont, mala znanja ili ozbiljnosti, ili jer je nevjeran svome narodu, nego zato jer ,ne živimo narodnim i po tome zajedničkim životom, jer nas različite struje tuđega života nose na različne strane. Ovdje nema krivnje, ovdje ima tragika, bol srca, ako srca ima. A tragika je još veća jer nema krivca, imi vječito moramo da gledamo krivce u onima, što ne misle i ne osjećaju kao ,mi. To donosi, te smo još rastrgani ji, pa da nikad ne ćemo dobiti jednu narodnu volju, jedan narodni ideal i jedan narodni rad. Imali smo prilike, da kod rada za druge parode, a osobito u ovome ratu vidimo, da jesmo sila, I kad bi se svi što su od naših dvanaest milijona za rad sposobni, ujedinili u jedan narodni rad, bili bi zacijelo ugledna sila, koja bi mo-

BROJ 40.

»ŽIDOV«

3