Židov

voni visokom kc/mesaru Palestine. Ali znamo, i ako još neoficijelno, da je izvještaj mandatarne vlasti o razvoju Palestine, što je predan mandatarnom odboru Saveza Naroda, veoma povoljan i moglo bi se reći, da je zapravo hvalospjev na rad Jevreja. Osim toga znamo, da je mandatarna komisija ili barem neki njezini članovi zauzeli odredjenije i jasnije benevolentno stanovište naprama našoj orgazaciji. 1 to je uspjeh Weizmanna i njegovih suradnika u političkom resoru. Prema tomu držim, da je politički položaj naše organizacije dosta povoljan. Ako još dodam, da će se vjerojatno u Transjordaniji, premda je ona zasebno mandatarno područje, pružiti prilika za naseljivanje Jevreja pod zaštitom Velike Britanije, onda možemo s pouzdanjem gledati u budućnost. Bar je Weizmann tako optimistički prikazao našu političku situaciju. (Burno odobravanje.) Poslije toga dobiva riječ gos'p. Cvi R o t h m u 11 e r, da održi kulturno-omladinski referat. Gospodje i gospodo! # Mene je zapala dužnost, da održim ovdje omladinski referat. Kad je prije nekoliko godina ondkšnji predsjednik Saveza 'Židovskih Omladinskih Udruženja Nikola Tolnauer imao da održi omladinski referat, on ga je mogao da govori istom u posljednji čas. Sad je pitanje kulturnoga rada i pitanje omladine u našemu pokretu postalo toliko važno i dobilo toliko na značaju, da je ovaj referat pomaknut čak i pred generalnu debatu. Vi ćete razumjeti, da je time koncepcija referata, koja bi inače morala da bude posve drugačija, donekle poremećena. Stoga i ne ću da se u ovaj čas bavim nekim ideologiziranjem, kao što je to dosad bilo u kulturnim referatima, jer nemam smisla za ideologiziranje na javnim zborovima i vijećima, a mislim, da i vi u ovaj mah nemate za to smisla. U drugu ruku opet ne ću ovdje učiniti ni ono, što su drugi kulturni referati imali; ne ću da vam odmah u svom referatu predložim neke stvarne rezolucije. Ne vjerujem mnogo u te rezolucije, jer ne će moći dla iskažu sve ono, što pokreće naš omladinski život i što hoćemo da postignemo kulturnim radom. Rezolucije su na mjestu kao izričaj suverene volje Saveznoga Vijeća, kao što je izbor vodstva njen izričaj. Jedno i drugo je povezano. U kulturnom referatu treba da stvorim razumijevanje za veličinu našega kulturnog zadatka i važnost naših omladinskih problema. Taj referat ima da bude poticaj i da stvori atmosferu, u kojoj će se polagati više važnosti na ta pitanja. Kulturni naš rad može da se svede na rad. koji idle neposredno za učešćem u palestinskom životu, i na onaj rad, koji ide za obnovom galutskih stanica. Držim, da mi, koji smo se orijentirali palestinocentrički, ne smijemo zanemariti ni ono drugo, i to zato, jer mi hoćemo time stvoriti mogućnost, da i naše židovstvo učestvuje u obnovi Palestine, da prima one vrijednosti, koje se stvaraju u Palestini. Prema tome ima čitav naš rad da kroči jednome jedinom cilju, a taj je cilj stvaranje takve atmosfere, koja znači povezanost jugoslav. židovstva s Palestinom. Ta povezanost

stvara se u prvom redu sredstvima kulturno-političkim. U jednu ruku tu povezanost stvaramo vidljivo, d’a je izrazimo brojkama, koje iskazuju prinose za izgradnju Palestine. Ta brojčana povezanost, ta novčana darežljivost mora da ima svoj kore I at u duševnoj povezanosti, u duševnom životu, jer bez toga mora da se uguši židovstvo, mora da presahne veliki pokret, a morat će da se još većina izgubi elan, negoli što je to danas. Elan biva sve manji upravo zato, što veza s Palestinom postaje sve manja, što srno zaboravili da stvaramo duševnu vezu s palestinskom zajednicom, prepustivši sve administrativnim, tehničkim, novčanim sredstvima. Omladina je bila zaboravila, da sebe realno sprema za Palestinu, bila je zaboravila da stvara duševne veze izmedju sebe i Palestine. Pa što smo vidjeli? Da je njezin život osjećajno postajao sve slabiji, da je životarila, da nije mogla da se dovine do svoga velikoga cilja. U onom času i na onom mjestu, gdje je omladina iznova upoznala, što znači cijonizam, gdje je iznova doživjela veliko nezadovoljstvo galutskirn životom, gdje je iznova počela da sebe veže s Palestinom, gdje je počela da misli na to, da će i ona morati da ide u Palestinu, u tome času i u tim krugovima nastao je novi cijonistički život, koji je do sad ograničen samo na omladinu, a koji će se raširiti i na gradjanske redove. Prema tome imade se čitav rad saveznoga vodstva upraviti na to, da se stvori veza s Palestinom. Savezno vodstvo ima da posveti mnogo više brige tom kulturnom odgajanju, nego Ii je dosad posvećivalo. Nije ovdje mjesto da izričem kritike, da se obaram na Radne Odbore, ne samo na ovaj nego gotovo na sve dosadašnje, koji nijesu imali dosta razumijevanja za kulturnu politiku, koji su prepuštali čitav odgojni rad omladini, jer se nijesu mogli da dovinu do spoznaje, da je Radni Odbor Saveza vrhovni forum nas jugoslavenskih cijonista, da je on mjesto, gdje će se odlučiti o čitavom našem radu; da je on forum, koji doduše ne smije provoditi zemaljsku politiku u smislu odredjivanja odnošaja prema državnoj politici, ali mora da provodi židbvsku politiku u svim židovskim institucijama, tako da će naši sumišljenici koncentrirati sve sile, ma gdjegod bili, da se zaista postigne ono, što hoćemo, a to je povezanost sa Palestinom. Na pr. židovske bogoštovne općine treba da stvaraju tečajeve za hebrejski jezik i predavanja, a one to mogu, jer imadu najviše sredstava i kvalificiranih ljudi. Ili opet da se u čitavom našem javnom životu, u svim socijalnim i humanitarnim institucijama ispolji naš cilj, da se pomažu ljudi, koji se spremaju za hahšaru. Savezno vodstvo ima prema tome da u čitav naš židovski život unese tu cijonističku notu. Sad bih htio, da se svratim na nekoliko konkretnih zadataka, na nekoliko realnih planova, ali molim, da se sve to ne uzme dogmatski, da se ne uzme, kao da to mora biti baš ovako, a da ne može biti drukčije. Glavno je osnovna misao, da naš život ima krenuti realnim korakom prema Palestini, i da se ima sve upotrebiti, kako bi se to koračanje olakšalo. Da počnem s najvažnijim, a to je odgoja djece. Svi znate, da je kod nas bilo mnogo

pokušaja, da se stvore dječji vrtovi i omladinski domovi, ali je to ostao diletantizam. jer nije bilo stručnih sila, koje bi mogle da vode taj rad, koje bi imale dovoljno pedagoško i hebrejsko znanje. Glavni je razlog, da sve to ne može da uspije, što tih sila nema. Prva je potreba, da se nadju sile. Ne ču da iznosim nerealne planove o slanju mnogih djevojaka na vanjske studije, jer znam, da je to danas teško postići. Ali može da se postigne drugo, a to je, da se učini jedan dječji vrt u kojemu našem mjestu uzornim vrtom za cijelu državu. U njemu če stručne sile voditi faktičnu hebrejsku odgoju, a uvijek će hospitirati dvije-tri djevojke, koje čc nalaziti sredstva time što če raditi u vrtu, a poslije toga će moći i same da osnivaju takove vrtove. Mi možemo da židbvstvo razvijamo samo tako, da od najmladjih nogu omogućimo ispravnu odgoju, moramo da činimo slično, što su činili naši stari, Prije je svaka uglednija porodica imala svoga učitelja, sama je žrtvovala toliko, koliko danas ne žrtvuje nijedno mjesto, to jest da uzme čovjeka, koji će se brinuti za židovsku odgoju djece. I najmanje mjesto, kad bi samo tkogod rastumačio, kako je to provedivo, moglo bi da izdrži jednu »kindergertnericu«. Mogli bismo da imamo dobrih vrtova, kad bi bilo naših ljudi. Ovi koji dolaze iz vana, ne dolaze iz idealizma, a i nijesu na visini, jer oni najbolji ne treba da se odbijaju tako daleko izvan hebrejskih centara. Koji dolaze u ova mala mjesta da sade hebrejsku kulturu, nijesu mogli da izvrše ono, što bi mogli da izvrše naši ljudi, što bi.se moglo da izvrši, kada bismo imali kader svojih učitelja i svojih kindergertnerica. Za kindergertnerice držim da ima baza u Zagrebu, gdje imamo izvrsno vodjen dječji vrt. Ovdje se može stvoriti dobar vrt, iz koga bi se dobivale sile za cijelu našu državh. Pored toga trebamo učiteljskih sila, trebamo hebrejskih radnika, koji će biti spremljeni židovski, a koji su odrasli u našoj sredini i imaju dosta razumijevanja za naše specijalne prilike i potrebe. Ne ću da budem nečedan, ali moram kazati, da sve ono, što smo Freiberger i ja imali prilike da učinimo kroz četiri godine, ima da se zahvali zagrebačkoj židovskoj općini, koja nam je omogućila, da vani studiramo i da se židovski obrazujemo. Držim, da je to najbolji i jedini način, kako ćemo stvoriti, veze sa židovstvom, koje se obnavlja življim tempom nego ovdje, i da će ova veza biti mnogo jača, nego ako samo na kongresu vidimo, da ima hebrejski život. Držim, da Savez Vjeroispovjednih Općina treba ovdje da bude glavni inicijator, da on u prvom redu mora pomagati ljude, koji će se posvetiti židovskom zvanju, koji hoće da se židovski obrazuju. Mislim,, da je to i sprovedljivo, samo treba malo dbbre volje i pregled nad mogućnostima, koje faktično postoje. Uz ovaj rad, koji nije politika za danas, nego je politika a la longue, koja hoće da se ostvari u budućnosti i da stvori zdravu bazu za razvijanje našega židovstva, uz ovaj rad moramo danas da pomažemo sve ono, što nam tu bazu proširuje, i što nam daje življi židovski poticaj. Tu u prvom redu moramo da se spomenemo židovske štampe. Svi znamo, da ta štampa, ovakova kakova je da-

BROJ 45.—47.

>Z I D O V«

5