Bitef

komad su nazvalì sekspirovskìm i baroknim, zato sto je lik Don Żuana bio isuviše sjajan i preteran. Predstava u pozorištu na Maloj Bronoj izvdaja se, jer su gotovo vve njene liénosti moralne suprotnosti Don Żuana Prosjak, mladić, Elvira i, na prvom mesta, naravno, Sganarel. Upravo dva Sganarela L. Durov (partner Volkova) i L. Kanevski (partner Kozakova). 0 uzajamnim odnosima izmedu sluge i gospodara u Don Żuanu napisano je vrlo mnogo, ali tek posle predstave Vilara. Żan Vilar, kao i interpretator uloge Sganarela Dame! Sorano, prrì su prepoznalì u Sganarelu, naìvéìnì i lakrdijašu, onog drugog Sganarela, éovekoljupca, ì suprotstavili njegovu humanost isušenom mozga i sebiénosti Don Żuana, pretvorivši komediju tradicionalne akcije sluge i gospodara u njìhov unutrašnji sukob. Ali ta humanost bila je još nemoéna, uémala, zaplašena. U predstavi Efrosa, odnoś izmedu Don Żuana i Sganarela izgleda kao neśto osnovno, bitnije éak nego odnoś Don Żuana prema samom sebi. Ali, uzajamna zavisnost orih Ijudi vise je medusobna zavisnost na bazi prijateljstra i srodnosti, nego razliéitog socijalnog poloiaja. Kao medu vrlo starim prijateljima, meda njima traju dugogodiśnje rasprave na jednu te istu temu i beskrajne, uvek iste, partije śaha sa promenljivom srećom, uz stalnu mogućnost za revanš: Sganarel odaje Elviri gde se krije Don Żuan, a poste nekoliko poteza Don Żuan primorava Sganarela da se objaśnjara sa napuštenom Elvìrom. Tek što bi Sganarel, u svojoj strasnoj ielji da pokoleba Don Żuana u njegovoj jedinoj veri u matematiku, pokuśao da prenese na njega svoje divljenje i oduševljenje za neobiéno ljudsko telo, te skida sa sebe košulju, diîe ruke, udara u dlanove, mice nogama, diîe i spuśta giara i sam potresen vlastitim savrsenstvom, a vet posle nekoliko poteza i Don Żuan, koji se nije poveo za oduševljenjem Sganarela, neobiéno te se éuditi svojim rukama i celom srom bitu, a zaéudite se upravo onog trenutka, kada shvati da taj savršeni organizam njemu vise ne pripada. Don Żuan i Sganarel ìzgledaju kao dve poiovine jedne nepromenljive celine. Pored neotpornog i donekle zbunjenog Don Żuana (Volkov), Sganarel (Durov) je strašno aktivan, jedak, svoju iskrenost prikriva lakrdijama i raznim bìzarnim ispadima, a pored agresivnog i temperamentnog Don Żuana (Kozakov), Sganarel (Kanevski) je iskren i dobrotudan kao Adam, dobar je i saîaljiv, a svojom blagoséu stoino nastoji da izgladi sve grube postupke 1 neuravnoteieno ponašanje svog gospodara. Uéemuje suština nesporazuma izmedu Don Żuana i Sganarela? Nebo u tome nema udela. U pitanju je moral. Don Žuan živi nemoralno i, svestan toga, pokušava da potvrdi svoje pravo na takav iivot i da nade opravdanje za svoje slabosti. Sganarel, Pah. nastupa sa pozicija savršenstva, duhovnosti, sa pozicija interesu éitavog éoveéanstva. On uopšte nije badala. To je éist éovek i njemu su muéni primeri nekaznjene nemoralnosti, isto tako muéni kao i Pièno njegovo ispoljavanje neprincipìjelnosti i konformizmu. On voli i zali sve i svakoga: place nad nesretom Elvìre, pokuiava da saéuva od Don Żuana seljanéicu, u naletu srete i zahvalnosti grli Prosjaka, kada ovaj odoleva iskušenju da primi luidor, i zaklanja svojim telom dvoranu, da bi je ogradio od oštrog, gorkog i zlobnog monologa Don Żuana o hipokriziji. Don Żuana voli i iali vise nego ma koga, ali mu ne oprasta ništa. U finału predstave, kada Sganarel ostaje nasamo sa mrtvim Don Żuanom, Durov i Kanevski svako na svoj naéin glume oéajanje i šok, koje se granici sa ludilom. Reti kojima se to oéajanje iskazuje, nemaju neki obavezni smisao. Piata, piata, moja

piata, ponavlja Sganarel, dok mu se telo potresa od placa, a ruke, u nespretnim i nesvesnim pokretima, ne mogu da se odvoje od srušenog Don Żuana, i kao ślepe guraju ga, nailazeći sraki put na nepomićnost. Povodeéi se za primerom humanosti Sganarela, reiiser se humano ophodi i sa svim liénostìma predstave. Niko od njih nije smešan, naprotiv, izaziva saialjenje: i nesreéni don Luis, pošteni Pjer, i romantična Šarlota. Ali stub ove humanosti je, naravno, Sganarel. U njegovoj skromnosti i morału lezi nada u preporod, budenje svestì i pravednost. Duhovno zdravlje Sganarela suprotstavlja se labilnosti Don Żuana. Kad bi Ijudi. .. • nemarno izgovara Don Żuan u poslednjoj siici ovu znaéajnu reéenicu sa naroéitim naglaskom, koji nije sluéajan za ovu predstavu.

I. M jagko Y a

Zagonetka

Lenjingradska pravda, 17. novembar 1973. Dvojica Ijudi neprestano kruie u prostranoj, ali apsolutno zatvorenoj kutiji, bez prozora i bez vrata, koja treba da predstavlja nekada solìdnu, ali vet odavno skłonu padu, drvenu śupu. Oni se šetaju od zida do zida, kruie oko nekog čudnog podruma sa dva izlaza, crtaju u vazduhu beskrajne krive i izlomljene linije. Prilegnu, onako umorni, pravo na pod, ali samo za trenutak, a onda nastave da idu u krug. Nemaju rolje ni da leże, ni da sede, ni da stoję. Na zidu podruma poluizbrisani natpis latinicom. Ako se dobro zagleda, mogio bi se pogoditi da je tamo bilo napisano: memento mori sećaj se smrti. Don Żuan u pozoriśtu na Maloj Bronoj. Komad Zana Batista Molijera. Rezija Anatolija Efrosa. U tom neobićnom Molijerovom komadu, reciti Ijubìmac iena Don Żuan ne odnosi nijednu pobedu. U tom komadu nema ni jedne romantićne priée. Zar bi se mogle nazvati romanom one banalne pohvaie ručicama i očima, kojima naš heroj izdašno obasipa seosku naivku Sarlotu? Zar se moie nazvati pobedom njen patrijarhalni zahtev prvo venéanje, a posle poljupci i, na kraju, njen pristanak, diktiran sasvim razumnim rezonavanjem treba da se radujem, postata ugledna dama! Sve pobede, strasti, dvobojì, ostali su tamo negde, iza pozornice, u proposti. O njima se prìéa. U okviru komada samo: reči, reči, reči, a u okviru predstave samo: kruîenje, kruienje, kruíenje. AU oko čega to hodaju Don Żuan i njegov doîivotni sluga Sganarel? Samo oko podruma na korne pise memento mori, ili oko neke zagonetke, neke vaine misti do koje nikako da dopremo, ali koja ih vezuje kao što lanac vezuje robijaše? U komadu Don Żuan, osim Sganarela, ima i druge sluge, citar kadar spretnih i éutljivih izvršilaca, prava mala vojska. Kada Don Żuan umire (ne pr opada, vet jednostavno umire), po staje nam jasno do koje mere je Sganarel usamljen bez svog omrznutog gospodara, grešnika hladnog srca. Moída nas zato i ne raduje praviéno kaínjavanje nemorala. Sve je u

I redu ! To je i zasluüo, taj bezdušni córek ! A za to , yr eme svi ti uvređeni nepomično sede, kao nemì , prekor, kao svedoci praredne odmazde. Ali sede ■ tako dugo, da nam odjednom pada u oči da oni, u sty ari, ne lice samo na sudije, nego i na grupu , ožalošćenih. A mrtav Don Żuan je tako usamljen, da nas ni obična misao, kako je dobro pobedilo ’ zio, ne moie da übedi. Javlja se draga, slozenija ■ a sta je dobro? U cerna je zio? Kako ih razlìkoyatì? Predstava se zavr ša va i poiìnje meditacija a to je sjajni ef ekat pozorista. Predstava se daje u dva izvođačka sostava. Govorìli su mi, da su to dve razne predstave. Ne bili to rekao. U pitanju su razliéite liénosti, a ponedge u osnovi i suprotne (naročito nosioci glavnilt uloga: N. Volkov i M. Kozakov; L. Durar i L. Konevski), ali to nisu dve različite predstave. Jedna ćini nastavak druge. Još jedna oblast za istraiivanje zagonetke Don Žuana. Kakav je to čovek? Kakav je to čo vek? Kakav je to čovek? ponavlja vise puta Sganarel, kada gubi u redovnoj raspravi sa gospodarom. A raspravljaju se svaki čas. Mogio bi se reti, da svi njìhovi susreti sa drugim liénostìma, kao i svi postupcì, prulaju materijal za dalju raspravu. Izgleda da éak i onu scena sinovljevog kajanja Don Žuan prireduje samo zato da bi, po odlasku sreénog oca, još vise zaprepastio Sganarela priznanjem: da je njegovo kajanje bilo lažno. Sa ne kim sadističkim zadovoljstvom dopust a da sluga poveruje u harmoniju, da je gotovo oseti, da bi posle toga surovo, razloino i davolski übedljivo mogao da sruši stanovište Sganarela, skrši njegovu vera i uguši njegovo radovanje. Onda će nastaviti da Itodaju u krug, povremeno se mrzeti, ali će i dalje ostati čvrsto povezani zagonetkom života, zagonetkom onog panora, u koji čovek moie da propadne nastavljajuči da hoda po zemlji, da jede, da pije, da misti, da voli i éak da bade voljen. Ali, kada je njegov protivnìk savladan logikom ili podcenjivanjem, ili hladnoéom, ili, konačno, fizičkom snagom, vidimo odjednom da se Don Žuan ne raduje svojoj pobedi, ne mole da uživa u njoj, čak i da hoée. Sta li ga onda pokreée? Najčešče se, za vreme predstave, javlja oseéanje da se Don Żuan za nešto sveti. Za sta? Priroda i sudbina bili su ma naklonjeni bogat je, snažan, zdrav i privlačan. Zbog čega se onda sveti? Moída zbog svog liénog bezverja? A moída se njemu, u njegovom padu u bezdan, ukazało mračno naličje zivota, pa mu svako radovanje liči na ślepiło i on se sveti ljudima zato što neće da progledaju? U srakom slucaju on nije zlocinac iz koristoljublja - ne dobija u zamenu nikakva bogatstva, ni zadovoljstva, a i ne nada se tome. Sta hoée onda ovaj hladani čovek? S amo jedna íelja zruči konkretno, višekratno i u sadašnjem v remenu: Večerati! Večerati! Hoće li nam dati, konačno, da na miru večeramo! U interpretaciji Volkova ta ree dobija neki zlosutan prizruk, kao neki nagoveštaj poslednje, one sasrim poslednje veéere. Onda se prisećamo i drugog naziva tog komada, jer on se zove: Don Żuan Hi Kamena gozba. Počinje večera. Komodor se ne pojavljuje u vidu kipa teška kor aka, nego kao obiian, ziv i postariji éovek, koji sasvim jedno starno kaie: Dosta, Don Žuane. Dnk se u njegovoj intonacìji iuje: I sami znafe da je dosta! / stvarno, Don Żuan ove predstave jasno shvata da je došao kraj, stivata to mnogo ranìje nego sto stvarno dolazi kraj. U šta onda da verujera? pita Sganarel. Verujem samo da 2x2 =4 ■ — odgovara Don Żuan. Ato je vet samo po sebi presuda. Nema zivota bez vere u zivot. Prìkazali su nam zagonetku Don Żuana, kako je zamislio Molijcr.

95