Borba, May 21, 1994, page 28

Ljubiša 1

„ “8

Tumbaković, frener sa „duplom krunom“

а .

|

i

giga o старају

je. ! mi u Partizanu imamo sada priliku dat skoro svakog igrača koga poželimo možemopr dovesti. Jer, sada je čast igrati u ovom klubu. Ali, mi smo orijentisani na igrače koji su poso nikli u „crno-beloj“ školi, što ne znači da smqg3r zatvoreni za ostale fudbalere iz drugih kiubojo' va. = + Jedan od ozbiljnijih mana mladog trenerg;T je emotivnost. Pokušava da je svede na naj{6 manju moguću meru. : — Jeste, previše sam emotivan, ali takavs sam. Pokušavam da se menjam, sada česti odbrojim u sebi pre no što reagujem. Možd85 je to moj minus, ali kada bih potisnuo tu sva: ju emotivnost ne bih to više bio ja. ; Ta emotivnost ide toliko daleko да ла рид tanje može li nekad trenirati Zvezdu cenergič9! no odmahuje rukom i kaže: Li — Nikada ne bih mogao kod komšija. Ni

Sećate li se

Martinovića

Ja ni od koga više ništa ne tražim. Hoću samo da se spere јада sa | mog obraza — govori dan35 čovek koji je bio predmet nevidene тат!- | pulacije |

Milorad

Rra ni javni tužilac Mitar Bakić sledi uputstva | ајс svemoćnog Dolanca da suđenja neće, biti. | SE Zo Stvarne počinioce gnusnog zločina niko | ozbilino i ne traži. Najzad, pod pritiskom, | Savezna vlada formira komisiju od pet | najistaknutijih stručnjaka za sudsku medi- | cinu u Jugoslaviji, koju su sačinjavali: pro- | fesor dr Aleksandar Ćeramilac sa VMA, | profesor dr Vladislav Dožić, direktor za | sudsku medicinu iz Beograda, profesor dr | Ivan Zečević, direktor za sudsku medicinu | iz Zagreba, profesor dr Toni Dolanc, direktor za sudsku medicinu iz ljubljane, profesor dr Naum Gutevski, direktor za | sudsku medicinu iz Skoplja.

Na 27 stranica stručne analize, ova Ко- | misija je konstatovala da je nad Đorđem | Martinovićem izvršeno nasilje i zločin! |

Međutim, ovaj nalaz je sakriven od javnosti i do dana današnjeg se nalazi u poli- | tičkoj upravi Jugoslovenske armije u Ne-

= orđa Martinovića smo zatekli u Čitlu2 ku u okolini Kruševca. Koristio je škrto majsko sunce da zaseje svoju njivu. Sada ruina od čoveka, sporih i teških pokreta, s naporomi se kretao po oranici. U upali, zagaslim očima kao da nema života. Ne raduju se lepom danu i rastresitoj, vlažnoj zemlji koja obećava bogat rod.

Sa tugom i osećanjem stida posmatramo tog zaboravljenog čoveka koji je bio simbol stradanja srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Zapravo, postao je dvostruka žrtva: zločinci su mu unakazili i osakatili telo, a država, kojoj je verovao — dušu! Moćnicima u toj državi trebalo.je da prikriju izvršioce zločina i njihov krajnji cilj!

One koji su zaboravili podsetićemo na ovu tragediju koja je otpočela 1. maja 1985. godine.Ne samo zbog zlehude sudbi-

Ne bih mogao sebe da zamisiim na Marakani, Cenim „Zvezdu“, [0 је ТТ

„и

ne Martinovića i njegove porodice! Po роnašanju nekih aktera, porukama i poslediсата ovog slučaja, to je priča i o nama.

Prvog maja 1985. godine Đorđe Martinović, ponosni otac trojice sinova i jedne ćerke, obrađivao je svoju njivu. Koju i po-

__red pritisaka i pretnji, nije hteo da proda Albancima. Dan je bio sunčan a zemlja

odisala mirisom proleća. Toga dana, na

porodičnoj njivi, zvanoj „jaruga“, njegov”

svet se nepovratno srušio. Nepoznata lica su ga iznenada napala, svukla i pivsku flašu namaknutu na kolac, sa dancetom okrenutim prema telu, zabili kroz debelo crevo duboko u stomak!!!

„Tek u prištinskoj bolnici saznao sam šta mi je u telu. Krv je lila iz mene a bolovi su bili užasni. Odmah posle operacije priča Đorđe — imao sam sepsu, visoku

temperaturu. U takvom stanju, prikopčan za instrumente, dobio sam novi udarac: pukovnik Novak ivanović (Đorđe је radio u Domu JNA u Gnjilanu), došao je u bolnicu da na mene vrši pritisak — da izjavim kako sam ja to sam sebi učinio! Pritisak je vršen i na moju ženu i decu...

Kasnije, prebacili su me na VMA i ponovo Ooperisali.

Samo nekoliko dana posle operacije došla su dva policajca s Kosmeta i istražni sudija Vukašin Trumpić. Tražili su od mene da potpišem izjavu kako sam sam sebe unakazio, pretili da će me izbaciti kroz prozor, staviti na struju...

Dva dana, duga kao večnost!

Za vreme tog „ubeđivanja“ u mojoj bolničkoj sobi, nisu mi davali ni hranu ni lekove... Bio sam napušten, bespomoćan, uplašen. Potpisao sam a da nisam ni video šta piše u toj izjavi! Želeo sam samo da odu„da vidim nekoga od svoje porodice, jer ni njih nisu puštali do mene...“

Po otpuštanju sa VMA, Đorđe leži u bolnici na Zvezdari jo 40 dana.

Zahvaljujući pomoći dobrih ljudi nakon godinu dana (JAT je dao dve besplatne karte — za Martinovića i njegovog pratioca dr Zorana Vorkapića), Đorđe dva puta odlazi u London i posle dve teške, ali uspešne operacije ponovo može da živi kao normalan čovek!

Lekar koji je obavio operacije, dr Piter Holi, izjavljuje:

„Pišu mi iz Ljubljane moje kolege, dr Janez Malčinski konkretno, na memorandumu Slovenačke akademije nauka, da se ne mešam u slučaj Đorđa Martinovića i da ne dajem nikakve izjave za štampu. No, ja ipak izjavljujem (pred novinarima i kamerama): na osnovu istorije bolesti, moje kolege i ja utvrdili smo da je nad Đorđem Martinovićem izvršeno nasilje i da je пеmoguće da je on sam sebe povredio, kako smo to pročitali u engleskoj štampi.“

U međuvremenu, u skupštinama Srbije i Jugoslavije vodi se bOrba.da se pokrene sudski postupak da bi se utvrdila istina. Srbija se oglašava za ne nadležnu, a savez-

Penzija 28 dinara: Đorđe Martinović

manjinoj ulici. Sakriven je od javnosti i na-

laz lekara VMA! Zašto?!

Dr Vojislav Šulević i dr Obren Popović iz Etičkog komiteta Srpskog lekarskog društva su na osnovu istorije bolesti, ut-

vrdili su stručnom komisijom od osam |

eminentnih lekara, da je nad Đorđem

Martinovićem izvršen zločin. Na osnovu | toga, Prvi opštinski sud u Bcogradu donosi

istovetnu presudu i utvrđuje odštetu.

1 kada je izgledalo da će pravda najzad | trijumfovati i da će se na kraju tunela uka- } zati svetlo, ponovo je sve potonulo u mut- |

ljagu zataškavanja.

Na presudu se žalio JAVNI TUŽILAC! |

Presuda ni do danas nije izvršena, niti

je bilo ponovnog suđenja. Đorđe Martino- | vić ne samo da nije dobio ni dinara odšte- |

te, nego nije dobio ni punu moralnu javnu satisfakciju! Slučaj Martinović bio je razmatran i na

Helsinškoj međunarodnoj federaciji, i na |

Komisiji za ljddska prava Ujedinjenih nacija u Ženevi, zatim na Jugoslovenskom fo-

rumu za ljudska prava (u SFRJ dva puta). | Odgovor je uvek bio isti: slučaj je jasan, |

ali mi tu ništa ne možemo. U pitanju je zavera države protiv jednog čoveka! „Ja ni od koga više ništa ne tražim. Ho-

ću samo da se spere ljaga sa moga obraza. | Da moja deca mogu svakome siobodno da |

gledaju u oči.“

Tako govori Đorđe Martinović maja |

1994. godine. Još uvek čeka svoju pravdu.

Od ove države Srbije, kao\i one bivše, Đorđe Martinović nije dobio ni sto grama kafe niti kocku šećera! Živi od 28 dinara invaldiskc penzije!!!

slilucija ali fo ne bih mogao pa makar više nikada ne radio ovaj posaG' Ja sam dalfonista za „crveno-belu“ boju |

Siniša Stojanović

KO je ljudi doživelo da im se san pretvori u javu, bukvalno u jednom danu? Ljubiša Tumbaković, trener fudbalera Partizana, čovek koji je trebalo da „igra samo jedno leto“ postao je medijska ličnost. Kada ga je direktor kluba Nenad Bjeković inaugurisao za prvog trenera i naslednika Ivice Osima,

_skeptici su mladom i neafirmisanom treneru

proricali brz kraj. Mladolik, sa kraćim trenerskim stažom, uz to anonimus, Tumbaković se hladne glave, hrabro upustio u avanturu. Bio je prvo igrač Partizana, sticajem nesretnih okolnosti prestao je da igra fudbal, ali je u njemu, srećom, ostao.

— U 22. godini sam, zbog povrede morao da se oprostim od aktivnog igranja. Bio je to za mene pravi šok. Srušilo se u jednom danu sve ono o čemu sam u dečačkim, a zatim i mladićkim danima sanjao. A onda, u dugim noćima provedenim u bolničkom krevetu sazrevala je odluka da nastavim, odnosno, ostanem u fudbalu. Zapravo, zacrtao sam ja svoj put još u ranom detinjstvu. Želeo sam da postanem fudbaler, zatim trener. Još kao dečak, na Dorćolu, kupovao sam dresove klincima iz ulice, ja sam ođabirao „reprezentaciju“ kraja, pravio taktiku za te naše klinačke utakmice. |

Tumbakovićev put ka uspehu kreće se црlavnom između Radničkog sa Novog Beograda i Partizana.

— Sa deset godina počeo sam da igram u Radničkom, zatim na Stadionu JNA. I kada sam počeo da se bavim trenerskim poslom prevalio sam isti put. Prvo trener Radničkog pa onda omladinska škola „crno-belih“, kratak „izlet“ u Kuvajt, pa onda prvi tim Partizana i — afirmacija.

Kapelo sa Topčiderskog brda.

Osporavan u početku, išao je za svojom vizijom, želeći pošto poto da se oslobodi senke Osimovog imena i pečata koji je veliki trener ostavio za sobom. :

— Osim je jedan od najvećih svetskih trenera. Istina je da sam nasledio njegov tim, igru, ali sam vremenom bio prinuđen da tražim zamene u omladinskom pogonu. Radio sam i ćutao. Na opaske da mi je lako, da nemam pravu konkurenciju, da je Zvezda rasprodala svoju trofejnu generaciju, ja sam odgovarao radom. Znao sam da i mene već sledeće godine čeka isto — smena generacija. U ovoj drugoj godini, sa novim timom i svega trojicom starijih i iskusnijih igrača, došli smo do dugo čekane „duple krune“.

Oni dobronamerni zovu Vas Kapelo (trener Milana). Kako se osećate kad ste stekli taj nadimak?

— Sa jedne strane laska, ali ja sam ipak

· izgradio svoju trenersku ličnost i ne зет да.

me tako zovu. Kapelo je svetski trener, ima uspehe, ali ima i donekle lak zadatak jer može kupiti bilo kog fudbalera koji mu nedosta-

- nije to nezrelost, već jednostavno ne mogs-

sebe da zamislim na Marakani. Cenim „Zve:S du“: To je institucija, ali to ne bih mogao Bi makar više nikada ne radio ovaj posao. JOol od malih nogu se kod mene razvijao taj TIVEVI litet. Ja sam daltonista za „crveno-belu“ Ђојус Biće zanimljivo u novom prvenstvu. 5а 21707 dinovićem je bio zdrav rivalitet. Znao sar svaki njegov potez, pogađao šta misli. I on r mene „čitao“. Sa. dolaskom lLjupka Petrovi u nekoliko se situacija menja. On bolje zri

" mene i Partizan, ali samo da vdim njegove

postavu jednom, biće sve mnogo lakše. Radib jem se našim budućim okršajima.

Neću u inostranstvo

Tumbaković ne razmišlja o odlasku i inostranstvo. Toliko je vezan za Partizan 0. bi najradije ostao do kraja karijere.

— Inostranstvo je za mene mnogo dal ko. Imao sam jedno iskustvo, boravio saR: dve godine u Kuvajtu i sve shvatio. Za te dib godine nisam зе одуајао од гејећопа. Џун na dohvat ruke, nisam dozvoljavao da d'b puta zvoni. Jedva sam čekao da me рогоо. supruga, prijatelji, da čujem glas iz Juge. 2. nostalgija me umalo ne ubi.E ба5 гбов 100: mi je inostranstvo daleko.

Interesantno je da jedan od najtrofejnijir trenera iz Humske 1 ne pomišlja da bi mog:B: da oseti zasićenje ako dugo ostane na kornn: lu kluba.

— Istina je da sam smatrao da je i dve Bi: dine mnogo, ali evo, brzo prođe, čini mi se 5 je bilo juče kada sam došao na mesto trener prvog tima. Uostalom, ovo je nov tim. Taj tei min „zasićenje“ kod trenera ne postoji.

Već ova tvrdnja jasno pokazuje još jedib' bitnu karakternu crtu Ljubiše Tumbakovit!y a to je tvrdoglavost.

— Jesam tvrdoglav, ali mislim da je to EI · zitivna osobina u večini slučajeva. Kada sz bio trener u Radničkom imac sam u nap3asr čak četiri igrača koji igraju levom nogom. da nije išlo, mnogo su me kritikovali. A. sam im odgovarao zašto se to bitno газ od tima koji u napadu ima četiri дезпјака. 5 držao sam kritike, potsmehe, a kada je Ki nulo tapšali su me po ramenu oni isti који me kritikovali. Da nisam bio tvrdoglav In lim da ne bih uspeo.

Popufarnost koja je stigla sa uspesima je mnogo promenila ovog skromnog Dori. ca. Ipak, nekad mu i smeta.

— Nije me izmenila, Баг ја (ако пазе ali nekada se plaća ceh slavi i popularnoDr Poželim, da budem iskren, mir, da mogu 5 | ći kroz grad nezapaženo, da imam intimni trenutke sa svojom porodicom. Volim svv: suprugu i kćerku, volim da provodim slob:dc no vreme sa njima, ali ga sve manje ima! ovo je tek početak.

Početak, a mladi trener je ostvario S , san koji mnogim trenerima ostaje педођ пјап. Da li je to i sreća? Za Титђакомед sreća samo deo uspeha, ali pravu tormulu”l; ni rad. Mnogo rada i odricanja. A za uživajB\ kaže, biće vremena. |