Gledišta

opšteg nivoa cena. Međutim, poznato je da su se inflacije odvijale u najrazličitijim privrednim situacijama i da su realni faktori nestabilnosti bili u raznim privredama veoma različiti. Kao što ističe Hagger (8, str. 115), postoji ne jedan, nego čitava lepeza inflacionih mehanizama, koji se razlikuju po svojoj strukturi i načinu funkcionisanja, a svi, bez izuzetka, imaju za rezultat povećanje kredita i porast cena. Teorija koja krajnji uzrok porasta cena vidi u ekspanziji kredita, a ne trudi se da identifikuje determinante same te ekspanzije jedva da predstavlja nešto više od pukog identiteta, s obzirom na to da su rast kredita i rast cena dve strane jedne iste pojave. Ukoliko bi se porast kredita prihvatio kao krajnji uzrok inflacije, ispostavilo bi se da kretanje cena zavisi samo od ponašanja organa kreditno-monetarne politike i, eventualno, od onih krugova koji na te organe utiču. Međutim, jasno je da ti organi ne donose odluke u jednom privrednom i društvenom vakumu i da su te odluke determinisane mnogobrojnim i različitim privrednim i opštedruštvenim kretanjima. Zato se i javlja potreba da se čisto monetarni mehanizam, koji se u osnovi svodi na interakcije između količine novca i nivoa cena, postavi u jedan širi kontekst i da se na osnovu međuzavisnosti realnih, institucionalnih i monetarnih faktora otkriju pravi uzročnici privredne nestabilnosti. Samo tako može se doći do zaključaka u pogledu onih ekonomsko-političkih mera koje će osetno povećati stabilnost privrednih tokova. Takve mere zasnivaju se na saznanju da uzrok monetame ekspanzije mogu da budu i čisto nemonetarni faktori, kao što ističe i sam Milton Friedman, verovatno najortodoksniji predstavnik čisto monetarističkih shvatanja u teoriji inflacije (6, str. 8). U mom članku o uzročnicima inflatornih tendencija (12) postavljena je tvrdnja da osnovni uzročnik nestabilnosti predstavljaju oni institucionalni faktori koji naročito dolaze do izražaja u sferi raspodele dohotka i koji se svode na to da radni kolektivi donose odluke o podeli dohotka na lične dohotke i fondove, uprkos tome što dohodak predstavlja rezultat kooperacije drugih, komplementarnih faktora proizvodnje i što odražava niz egzogenih, od zalaganja i preduzetništva nezavisnih faktora. Tako se u lične dohotke prelivaju i oni delovi dohotka koji ili funkcionalno predstavljaju doprinose drugih faktora proizvodnje ili su rezultat nekih egzogenih okolnosti. U nekim delovima privrednog kompleksa dolazi, stoga, do sistematskog povećavanja ličnih dohodaka, pri čemu ti dohoci premašuju stvami doprinos živog rada u privrednim procesima. Cim se u nekim granama i gmpacijama lični dohoci povećaju na račun onih delova dohotka koji nisu rezultat

808

DR UUBOMIR MADŽAR