Gledišta

je i u kojoj meri ostvareno povećanje produktivnosti rada. Tako se pokazuje da i u našoj privredi, delimično zbog delovanja tržišnih snaga i posebno zbog društvenih pritisaka koji ne tolerišu velike razlike u dohocima za isti rad, porast ličnih dohodaka u nekim sektorima izaziva opšti porast ličnih dohodaka. Zahvaljujući određenim institucionalnim karakteristikama, opšti porast ličnih dohodaka mnogo je verovatniji u našoj privredi nego u kapitalističkim privredama. Dok je u kapitalističkim privredama pomeranje ličnih dohodaka determinisano akcijama triju velikih aktera sindikata, poslodavaca i države od kojih svaki brani različite interese velikih društvenih grupa i koji, baš zbog toga što se zalažu za različite interese, obezbeđuju određenu društvenu ravnotežu, kod nas takav mehanizam političkog uravnoteženja nije izgrađen. Osnovna funkcija naših sind ; kata nije da, suprotstavljajući se privredi, insistiraju na što većim dohocima, a država u ovom periodu übrzanog smanjenja njenih funkcija nema pretenzija, a ni mogućnosti, da se u sferi raspodele postavi kao arbitar. Raspodela dohotka na lične dohotke i fondove pa, prema tome, i određivanje ličnih dohodaka, zavise u određenim prilično širokim okvirima od ponašanja preduzeća. Odsustvo akcija drugih društvenih aktera omogućava da dinamika ličnih dohodaka lako prevaziđe dinamiku produktivnosti rada. Sledeći korak u analizi je ispitivanje veze između dinamike ličnih dohodaka i dinamike cena. Za sagledavanje interakcija između dohodaka i cena bitno je uočiti da u razmerama privrede kao celine varijacije mase ličnih dohodaka imaju u suštini iste efekte kao i varijacije bilo koje druge vrste troškova. To je zato što masa ličnih dohodaka predstavlja meru ukupne količine resursa koje privreda ima da da za određeni kvantum živog rada. Ako su lični dohoci manji, manje je i opterećenje privrede, i obrnuto. Po toj karakteristici, lični dohoci su ekvivalentni ostalim vidovima troškova što ne znači da se oni moraju tretirati kao trošak i u politekonomskom kontekstu, gde osnovni kriterijum za određivanje karaktera ličnih dohodaka predstavljaju institucionalne osobenosti privrede. Ako se imaju u vidu ova razmatranja, onda se postavIja pitanje kako će porast ličnih dohodaka uticati na cene. U hipotetičkoj i, razumljivo, nerealnoj situaciji savršene konkurencije takav porast troškova ne bi uticao na cene: savršena elastičnost funkcije tražnje obezbeđuje da se porast troškova manifestuje samo kao smanjenje proizvodnje, a ne i kao povećanje cena. Međutim, model savršene konkurencije j daleko od toga da se prihvali kao adekvatna deskrip-

810

DR LJUBOMTR MAD2AR